Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Nekulturna kultura

Kad sam svojevremeno pomislio – što će biti s mojih oko sto tisuća digitalnih fotografija kad mene više ne bude, zaključio sam – ne znam! I onda mi je sinula ideja da bi možda bilo dobro napraviti nekakvi album, slikovnicu ili nešto slično, gdje bi ipak, barem one najbolje, ostale zabilježene za javnost. Tim više što sam se prisjetio da se fotografijom bavim više od 50 godina, a to je ipak neki jubilej.
Ali, nije mi bila namjera govoriti o sebi. Htio sam da govore fotografije, a one mogu jedino govoriti o Gradu, Križevčanima i događanjima kroz jedno dulje razdoblje. Proširio sam temu i na mrtvu prirodu, cvijeće… (kao vječiti motiv svih umjetničkih doživljavanja), ali i to cvijeće koje sam slikao je križevačko kao i portreti koji govore o Križevčanima.

Koncepcija mi je ustvari bila vrlo jednostavna. Na osnovu jedne recenzije pok. profesora Vladimira Srimšeka, u kojoj je više od dvije trećine teksta posvetio razvoju fotografije i starim majstorima fotogrfima u Križevcima, a tek na zadnje i nešto meni, odlučio sam da slijedim njegove riječi i nadopunim ih fotografijama iz toga vremena. A započinje 1914.
Poslužio sam se i recenzijama  prof. Zorana Homena, i Ottonea Novosela, te i njih nadopunio fotografijama. Tek onda sam uvrstio svoje, po temama: dokumentarna, reportažna, mrtva priroda, portreti… Grad, itd. Sve u svemu, 148 stranica, premda sam na zadnje kratio zbog prostora, i to na temi o kojoj i najviše imam fotografija – o gradu Križevcima.
I tako je nastala knjiga, A4 formata položeno, 148 stranica, konkretna, otisnuta u jedan primjerak, s tvrdim koricama, plastificirano, teška neto 520 grama, u punom koloru. Zatim pitanje – a što sada?

Javio sam se na gradski natječaj za sredstva u kulturi, pažljivo ispunio i dostavio obrasce. Knjigu sam pokazao nekim ljudima u Kulturnom vijeću i rekao: pogledajte i kažite valja li to što, bi li bilo u interesu Grada to tiskati…
Podržali su me, i za to im hvala, ali… Kad sam pročitao u nekom paragrafu da u krajnjoj liniji odlučuje Gradonačelnik, odnosno gradski kolegij na njegov prijedlog, pomislio sam – piši kući propalo je!

I onda pročitam u našim malim Križevačkim novinama da je održana 6. sjednica Kolegija, pa između ostaloga Gradonačelnik kaže: “…Izdavački projekti privatnih tvrtki neće se financirati iz gradskog proračuna. Nisam sklon da to bude u programu javnih potreba”, kazao je gradonačelnik. “– Raspišimo javni poziv. Poštenije je prema drugim autorima. Neka se ponudi izdavanje foto monografije. Za to odredi 15 tisuća kuna, a preko Kulturnog vijeća zada koncept s tematikom foto monografije….”

U čemu je moj problem? U tome, što ja nemam nikakve šanse na nekom sljedećem natječaju. Ja ne želim uvrstiti 10, 15 fotografija Gradonačelnika, uslikati sve trgove i rotore, otvaranje vodovoda i nogostupa, skupove sa hvalospjevima postojećoj vlasti, itd. Ja sam zabilježio povijest, kad novih trgova nije ni bilo. A on, gospodin Gradonačelnik, znao je na ponekoj izložbi primijetiti – da se baš i ne razme – ali…
A u čemu je suština problema? Ignorira se mišljenje stručnjaka. Ignoriraju se vlastiti doneseni akti, jer da sam znao da ne udovoljavam nekom zahtjevu, ne bih se ni javio na natječaj.

Prema objavljenom POZIVU za predlaganje programa javnih potreba Grada Križevaca u 2010. godini, “našao” sam se u:
I a) u kulturi,
– programi, akcije i manifestacije u knjižničkoj i nakladničkoj djelatnosti; i još
– … stimuliranja likovnog stvaralaštva i izdavanja likovnih monografija od posebnog interesa;
II Očekujući potporu …, prema izvrsnosti i kvaliteti programa i značaju za Grad Križevce.
III Drugi pasus: … Za dodjelu dotacija, odnosno financiranja i sufinanciranja djelatnosti i programa mogu se javiti samo ustanove, udruge, udruženja i druge organizacije upisane u registar udruga, odnosno pravne osobe s područja grada Križevaca. (istaknuo autor).

S obzirom da je firma 4M d.o.o. pravna osoba s područja grada Križevaca, a ujedno i registrirana za izdavačku djelatnost, ispada da može ravnopravno konkurirati. To što je privatna je relativno, ali i neodrživo. Pa zar sav novac dodijeljen bilo kome ne završava u privatnim tiskarama, jer sve su privatne, a “gradska” ne postoji. Konačno, u kapitalizmu je sve, manje-više privatno, a to nije zločin, nego stvarnost.

A ja mislim ovako! Ne može “gradski neprijatelj br. 3” dobiti sredstva, jer je pisao protiv rušenja stabala na trgovima, kritizirao je rotor, itd. On je jednostavno NEPODOBAN!