Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Trebižat – oaza hercegovačkog kamena i krša

Trodnevni izlet posljednjeg kolovoškog vikenda u južnu Hercegovinu s gostovanjem križevačkog puhačkog orkestra u mjestu Trebižat kod Čapljine bio je pravi način za produljiti osjećaj ljetnog odmora iako je godišnji iscurio još vikend prije, kao i za najvjerojatniji oproštaj s Jadranom za ovu sezonu. Ideja noćnog putovanja busom bila je pun pogodak, pa je poludnevno guštanje na makarskoj rivijeri krenulo još prije izlaska sunca, nakon kojeg ni put do cilja preko Metkovića niti čekanje na hrvatsko-bosanskohercegovačkoj granici nisu teško pali.

Trebižat (Tribižet, Trebižet) je selo, ali i istoimena rijeka u južnom dijelu Bosne i Hercegovine, čiji se tok od pedesetak kilometara pruža od izvora u Peć-Mlinima do ušća u Neretvu u Strugama. Kao ponornica čak devet puta ponire i izvire iz hercegovačkog kamena, što ju čini jedinom takvom u Europi, pa je u različitim krajevima različito nazivaju: Culuša – Ričina – Brina – Suvaja (kod Posušja) – Matica – Vrlika (kod Imotskog) – Tihaljina – Mlade – Trebižat (kod Ljubuškog).

O porijeklu samog imena postoji više teza, a najuvjerljivije zvuči ona o zastarjelom talijanskom nazivu za jegulju – Il trebizatto, kojima je rečena rijeka bogata, dok postoji i pučko objašnjenje da se kod prodora Turaka govorilo “treba bižat” pa je tako ostalo i ime selu. Još je jedno objašnjenje vezano uz činjenicu da je rijeka ponornica pa tri puta “biži” s površine, povijesno gledano. Iako se jegulja spominje kao gurmanski specijalitet ovog područja, taj jelovnik je nekako izmigoljio u tri vrlo intenzivna dana vikenda.

Zanimljivi su podaci da je Trebižat šezdesetih godina prošlog stoljeća slovio kao najveći izvoznik paprika u bivšoj Jugoslaviji, pa je tako uzgoj i prodaja tog povrća odškolovala mnoge generacije i financijski ojačala mnoge obitelji. Također je znakovito da je selo još u to doba imalo vrlo značajan postotak visokoobrazovanog stanovništva koje je njegovalo kulturni i društveni rad, pa je negdje u to vrijeme u selu izgrađen i zadružni dom, danas Dom kulture.

Doći u Hercegovinu, a ne probati poznata hercegovačka vina bio bi neoprostiv grijeh, stoga svakom turistu i putniku namjerniku ne predstoji drugo nego barem proći vinskom cestom kod Čapljine i zaustaviti se kod nekog od proizvođača autohtonih sorti, poput bijele Žilavke i crvene Blatine. Jedan od njih, iz vinarije “Rebac”, pokazao je kako se na dva hektara kamena može zasaditi vinograd, kako znanjem i ulaganjem zatvoriti ciklus proizvodnje vina od grožđa do vinske kapljice te kako subotnje prijepodne do ručka učiniti veselijim degustacijom istih vina.


Posjet dvadesetak kilometara udaljenom Međugorju, koje bi uskoro moglo postati i službeno priznato svetište Kraljice Mira, nije izostao, a usput se razgledalo i etno-selo “Međugorje” za čiju je izgradnju usred krša i makije vlasnik navodno uložio dvadeset milijuna eura. Od tolike cifre čovjeku dođe da se molitvom zahvali Svevišnjem na svakodnevnim malim stvarima koje ga čine sretnim i slobodnim od tereta tolike svote. U Međugorju se obišla crkva Sv. Jakova gdje se mise svakodnevno, uz hrvatski, služe na više svjetskih jezika, dok se dvaipol kilometra udaljeno mjesto križa na povišenom Križevcu nije pohodilo.

Uz svu netaknutu ili pak rodnu prirodu regije, posebno oduševljava vodopad Kravice u Studencima blizu Ljubuškog. Tridesetak metara visoki slapovi iz kamenjara i šume koje tvori rijeka Trebižat taloženjem sedrenih barijera slijevaju se u vodeni amfiteatar promjera 120 metara. Iako se lokalci i upućeni turisti ovdje na tzv. hercegovačkoj Nijagari kupaju i uživaju pod slapovima te izležavaju na pokrovima od mahovine i lišajeva, to navodno više neće biti dopušteno nakon što se uskoro ishodi zakonska zaštita te stručno uredi čitav park.

Svakako vrhunac vikenda bilo je poludnevno uživanje na rijeci Trebižat, gdje se do skrovitih mjesta dolazi uskim cesticama između ribnjaka i uzgajališta mekousnih i kalifornijskih pastrvi i jegulja te šumskim puteljcima. Kupanje u rijeci temperature 16°C i plivanje uz struju ili pak veslanje u kanuima i kajacima na vodi punoj brzaca, slapića i virova mnogima nije bio tek izazov i ispitivanje vlastitih sposobnosti, već i tjeranje osjećaja užitka i adrenalinske groznice do granice boli. Nakon svega, večernji i noćni subotnji zadaci stavljeni pred križevačke marince činili su se jednostavno prelagani i nedostatni.

Postoji još jedna pretpostavka o imenu mjesta, vezana uz sakralne običaje žitelja tog kraja u prapovijesnom dobu, kad su navodno podnosili žrtve božanstvima, o čemu postoje pronalasci atipičnih kamenih artefakata, a ta su mjesta podnošenja žrtve nazivana “trebje”, kao i svećenici iz tog vremena. Hrabri križevački izletnici u ta tri dana nisu naišli na takve artefakte, ali su mahom požrtvovno ostavljali vlastite, poput naočala – sunčanih ili s dioptrijom, majica, tenisica, tunika i japanki, valjda iz poštovanja prema moćnoj rijeci ili pak opijajućim plodovima vinorodnog kraja.

Trodnevno uživanje u ljepotama i radostima hercegovačkog kraja priuštili su, barem privremeni, osjećaj nepripadanja stvarnom svijetu, pa su tako u drugi plan pala promišljanja kuda ide 700 milijuna kuna iz hrvatskog proračuna, zašto je narod tu toliko patrijahalno orijentiran i kako to da se radi toliki biznis u svetištu koje je sam Papa proglasio prijevarom. Što je ipak najvažnije, lokalni ljudi su se pokazali srdačnim i dobrim domaćinima, prijateljstva su sklopljena, a glazba je i ovaj put bila zajednički jezik, uz onaj pravi, materinji. Do nekog sljedećeg puta, tko zna što će bablje ljeto još donijeti…