Marko Palijan – Povratak na oktanske staze


Povodom službenog povratka na automobilske staze nakon nesreće koja ga zadesila 15. lipnja prošle godine i prekinula uspješnu sezonu, križevački portal vam donosi intervju s Križevčaninom Markom Palijanom, članom AK Dubrava iz Zagreba.

Kratki uvod – predstavi se u par crtica!

Rođen prije 3 desetljeća u Zagrebu, apsolvent Ekonomskog Fakulteta u Zagrebu, zaposlen kao prodajni predstavnik u Orbico d.o.o. Nepopravljivo opsjednut automobilima i motorima od ranog djetinjstva. Član sam AK Dubrava iz Zagreba. Odluka o ozbiljnijem bavljenju automobilizmom pada nakon ukupne pobjede na Studentskom rallyju 1999. i od tada sve ide uzlaznom putanjom, naravno koliko su to financije dopuštale. Nažalost, moram priznati da je zbog toga previše trpilo moje studiranje.

Koji su ti najveći trkaći uspjesi?

2002. i 2003. godine bio sam treći u ukupnom poretku za Prvenstvo Hrvatske u auto slalomu, osvojio sam više od 10 streetrace natjecanja u Hrvatskoj i BIH što je i sad impresivan rezultat, pogotovo zato što u početku nije bilo toliko natjecanja, a 2005. sam osvojio 402 Pirelli kup u BIH – postao sam prvak Bosne u Streetrace-u do 2500 ccm s tim da bi naslov vjerojatno bio obranjen da nije bilo nezgode.

Kako je došlo do nesreće?

Sumnja se da je došlo do puknuća šarafa nosača motora. Ne sjećam se puno, ali suvozač Tomislav Čut tvrdi da je vidio da sam smotao volan ulijevo dok je automobil išao udesno, a ostalo je, rekli bismo, povijest. Nema šanse da bismo preživjeli da nije bilo Zorana Ištvanovića i Marija Nemečeka koji su nas na mjestu nesreće izvukli iz automobila i praktički oživjeli umjetnim disanjem dok sam bio bez svijesti te pozvali hitnu pomoć.

Ozljede?

Višestruke frakture lubanje i lica, nagnječenje i puknuće 12. kralješka, slomljena noga, slomljen zub, teški potres mozga s gubitkom dijela sjećanja, posjekotine lica i natučenost po cijelom tijelu.. U bolnici sam proveo 15 dana.

Kako je tekao oporavak?

Dva tjedna nakon izlaska iz bolnice sam agresivno, za svoje stanje, počeo s fizikalnom terapijom, a po skidanju fiksatora za kičmu 3 mjeseca nakon nezgode 3 puta tjedno po 2 do 3 sata provedem u teretani. I, kao nov sam, gotovo kao nov! (uz smijeh)

Kako si se odlučio vratiti u trke nakon nezgode?

Nikad nisam ni odustao! Trebalo je samo proći vrijeme da ozdravim i složim automobil. Uno je trebao biti gotov početkom godine, ali bilo je problema s motorom pa sam u međuvremenu na utrkama vozio druge automobile.



Zašto baš Uno?

To je najbrži auto koji sam si mogao priuštiti kada sam počinjao uz pomoć tadašnjih sponzora. Automobil me privukao zato što ima veliki potencijal za izvući puno snage, a bez nekih većih zahvata u startu. Također, omjer težine i snage je odličan već kod originalnog auta (112 KS/165 Nm i 940 Kg). Sadašnji automobil je evolucija modela, trenutno teži 750 kg, a motor razvija oko 220 KS i oko 325 Nm okretnog momenta s tim da blok motora i glava, dakle sama mašina, nije dirana, serijska je.

Povratnička utrka?

Održala se u Žminju u Istri. Natjecanje se vozilo na 401 metar, automobili su bili razvrstani po klasama prema ccm – ja sam bio u klasi do 2000ccm s još 11 automobila i osvojio sam drugo mjesto. Pobjeda mi je izmakla samo zahvaljujući velikom umoru, koji mi je usporio reakciju na semafor i malo lošijem gripu u traci u kojoj sam nastupio u finalu. Zadovoljan sam pošto sam sustizao Hondu (pobjednika) prema cilju, a ta Honda je trenutno najbrži auto do 2000ccm na širem području. Mogu sa zadovoljstvom reći da se Uno pokazao kao konkurentan za pobjedu. Za to natjecanje su mi pomogli vulkanizer Đuro Gajger i njegovi sinovi Ivan i Toni, Pro-ing iz Koprivnice, Dastek iz Zagreba, ekipa iz Elektro i frigo servisa, Kum Seđak, Zvonimir Račić te puno dobrih frendova.

Uno u budućnosti?

Ako bude sponzora sljedeće godine modificiramo motor s drugim klipovima, klipnjačama, bregastom osovinom, povećanjem tlaka zraka i remapiranjem elektronike, nadamo se snazi od 300KS. Namjeravam voziti streetrace, slalom i eventualno brdsko-brzinske utrke. Uskoro će u automobil biti ugrađen sigurnosni kavez Sabelt s tim da je unutra već ugrađeno FIA homologirano sjedalo sa sigurnosnim pojasem u 6 točaka.

Želje i planovi?

Želja je jednog dana baviti se relijem, ali zasad je to samo želja jer sezona u reliju sa konkurentnim automobilom bi koštala 200-300 tisuća kuna, a u Hrvatskoj nema kvalitetnih sponzora ni ničega što bi moglo vozača lansirati u neku međunarodnu karijeru. Pošto se honorarno bavim prodajom trkaće opreme želja mi je otvoriti firmu i baviti se automobilizmom u vidu pripreme automobila za trke i posvetiti se više automobilizmu s te strane.

I za kraj, što voziš van utrke?

Trenutno vozim Suzuki Ignis Sport žute boje. Sa 110 KS i 930 Kg to je ok automobil za moje potrebe u stvarnom životu s tim da bih naravno volio da je puno brži (uz smijeh). Izbor je slučajno pao u salonu kod frenda, a ono što ga čini posebnim je to što je jako rijedak jer se nije prodavao u Hrvatskoj!

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.