Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Djeca kukuruza


Kada bismo, prateći svijetlu tradiciju hrvatskih junačkih skupina sa smislom za avanturu i jakim osjećajem zajedništva, željeli dati naziv ekipi KUB-ovaca koja se ove subote odvažila na vožnju, ne bi to bila ni družina Sinjeg galeba ni družba Pere Kvržice… Jedini naziv koji bi nam pristajao bio bi Djeca kukuruza. Zašto? Idemo redom…

Već po ustaljenom dogovoru okupljanje je bilo u Artu u 16.00 sati. Skupilo se šest odvažnih KUB-ovaca te jedna zanosna KUB-urica i krenuli u novu avanturu.

Za početak je slijedilo lagano zagrijavanje na užarenom križevačkom asfaltu. Krenuli smo prema izlazu iz grada u smjeru Brckovčina, a zatim usponom kroz ulicu Glogovničke bune pokušali kroz šumu doći do Križevčina.
Dospjeli smo nažalost samo do žicom ograđenog dvorišta pa smo se, uz bojazan da na kraju ne završimo u WC-u ili smočnici ljubaznog domaćina, vratili kroz šumu i izbili na uspon prema Lovačkom domu. Ovdje je odgovornost za ostatak ture na sebe preuzeo novostasali KUB-ovac Vatroslav uz rizik da svaku grešku u planiranju puta i izboru rute ispere hladnim pivom u svojem vlastitom dvorištu.
Trebam li i napominjati da sam ga od tog trenutka promatrao urokljivim okom sa samo jednom mišlju: ‘Dečko, fulaj, fulaj, fulaj…’? No, Vatroslav je s neizmjernom sigurnošću u glasu samo protisnuo kroz zube: ‘Za mnom! Sad ste na mojem terenu.’ I kakav teren je to bio…


Ležernu penzionersku vožnjicu prema Pesku zamijenilo je nenadano skretanje s asfalta u šumu, a zatim fijuuuuuu… Spust prema Radničkom dolu koji nam je protjerao krv kroz žile. Svi smo se složili da je ovo idealna staza za neki od budućih brzinaca koje ćemo organizirati.
Uspon prema Kramarovcu bila je prilika za ponovno zagrijavanje naših mišića koji su zračili neodoljivim seksipilom blistajući na poslijepodnevnom suncu orošeni kapljicama znoja.
Prolaz kroz Pušću bio je popraćen uzvicima oduševljenja kojim su nas bodrili lokalni mještani obraćajući nam se autohtonim narječjem.
Nastavak vožnje slijedio je uglavnom po šumskom terenu koji smo započeli ponovnim skretanjem s asfalta na izlazu iz grada u smjeru Gornjih Vina.
Od ovog trenutka mojem smislu za orijentaciju gubi se svaki trag. Uzalud sam ga dozivao: ‘Juhuuuu, smisle za orijentacijuuuuu…?’ Iz duboke šume dopirala je samo jeka… Nema veze, mislim da mi od tog trenutka ne bi pomogao ni tricoder kojim se služe junaci Zvjezdanih staza pri svojim ekspedicijama.
Bez nade u pozitivan ishod pokušao sam uočiti logiku u kaosu koji je uzrokovala izmjena terena šuma-livada-trnje. Uistinu ne lažem kada tvrdim da sam u jednom trenutku načas ugledao i Štrumpfove…


A tada – highlight dana… Po izlazu iz šumskog terena pred nama se ukazalo goooolemo kukuruzište. Nepobitni majstor orijentacije Hamba „briiiijao“ je da tu postoji neeeeki puuut, a moj potpuni šok uslijedio je kada su to zdušno prihvatili ostali članovi i jedan po jedan nestali u „kuruzi“…


Uporno sam pokušavao pogledom doprijeti do dimenzije u kojoj se, za razliku od ostalih, ja očito nisam nalazio. Ne, samo kuruza…

Tek tada sam shvatio da je iza mene ostala samo Annie koja me gledala upitnim pogledom: ‘Alo dečko, kreni, tebe se čeka…’ Ok, u macho stilu zaklačio sam kao da se nalazim na ulazu na autoput Zagreb-Split…Yeah, right…


Po izlasku iz jednog, čekalo nas je drugo kukuruzište i pomalo sam počeo proklinjati nadobudne otkrivače Amerike koji su baš morali dovući tu plemenitu biljčicu na naš nevini kontinentić… Lišće kukuruza šibalo me po njegovanom licu, izbrijanim nogama i britkim guzovima… I felt so…used! Kuruza…bljak. Ali, napokon je stiglo i vrijeme za satisfakciju.


Po izlazu iz zadnjeg kukuruzišta naišli smo na lokalnog mještanina koji je nehajno kosio livadu svojim nabrijanim Zetorom u pratni vjernog psića, dalmatinera od kakvih 70-ak kg. Golema zvijer (peso, a na mještanin) nije puno marila što Hamba briiiije da je tu još neeeeki puuuut, nego je odlučila izabrati ga za svoj poslijepodnevni snack.
Vrlo je ružno izgledao prizor u kojem Hamba pokušava steći životnu prednost pred gladnim pesekom grabeći na biciklu uzduž i poprijeko netom pokošene livade. Ha, ha! Naravno da smo svi spremno priskočili u pomoć Hambi otperjavši za početak do prvog grmlja kako bi tamo hladnih glava razmotrili situaciju i razradili strategiju. Ni trenutka nismo sumnjali u Hambinu sposobnost da vještim pokretima zavara protivnika i izvuče se iz ove nezahvalne situacije.


Ostatak vožnje protekao je u opuštenijem stilu po pitomim šumskim puteljcima.

Na putu kući, u jednom smo dijelu šume na prilasku gradu u ležernoj šetnji naišli i na DJ-a Merija koji nas je iskosa gledao ‘WTF??’ pogledom, ali se očito ljubazno suzdržao i samo nas ohrabrio riječima ‘Super, super… Samo tako…’

Po samom dolasku u grad svratili smo još do Đurine radione na Kosovom bregu koji je izvršio pregled naših „međunožnih gurala“ i otklonio uočene probleme… Kasnije nam je pregledao i bicikle.