Nakon što me zubom gricnut, a badmintonom dokrajčen zglob natjerao da propustim nekoliko KUB-ovih vožnji, razum i vaga počeli su mi šaptati da je vrijeme da se vratim u sedlo.
I tako sam na Tijelovo odlučila priključiti se svojim kubovcima i malo rekreirati svoju tjelesinu. Ali ne samo svoju. Prošlo je previše vremena otkad sam se zadnji put nadmudrivala sa svojom dvokotačnom, jedva za par kilograma lakšom od mene, žutom ulješurom.
Put, odnosno Ogi nas je vodio preko Helene i Kamešnice (prijeteći vatrenim oružjem svakom tko ga prestigne), a na putu smo pokupili Ježa. Ne bodljavu životinjicu nego pravog mladog čovjeka koji nam se pridružio u vožnji. S obzirom da se našao ispred Ogija, Ogi ga nije upucao zbog izvanrednih okolnosti, ali se i priča o oružju ipak pokazala pucnjem u prazno. Tek smo tada asfalt zamijenili drmusavim makadamom, a nešto kasnije i šumskim stazama po kojima i soft roaderi ponekad gaze svoje gorostasne zvijeri.
Naporan uspon koji je ta šuma nesebično poklanjala dobrano me iscijedio, a dodatno su me isprovocirali kuberi koji su me, dok sam ja doslovno krepavala, lepršavošću balerina prestizali vozeći se na zadnjem kotaču ili prekriženih ruku, uglavnom bezbrižno zviždeći.
Nakon što mi je drugi put pao lanac, za nagradu sam dobila jedinicu iz zalaganja (zamislite, profesori slušanje glazbe smatraju nekolaboracijskom aktivnošću!).
Ali ne brinite, špotajućem profesoru se to vratilo probušenom gumom.
Usred šume napravili smo nešto dužu stanku jer su glavni pastiri čekali da sve ovčice budu na broju.
Uslijedio je tako mi potreban i dug dol kojeg je pratilo moje urnebesno oduševljenje i grleno drmuckajuće vuiiiii! Euforiju nisu mogli umanjiti čak ni činjenica da su me kočnice preklinjale da ih ne stavljam pred takav izazov ni moj jedva izbjegnut let u mračnu šumu.
Kočnicama sam se smilovala, a zvukove iz animiranih filmova obuzdala tek kad sam shvatila da smo stigli u Stupe.
Tamo nas je čekao deklarirani Kumičićev ideološki sličnomišljenik, ali i bezrezervni samaritanac Ivan koji je dotad skupljao drva po šumi, rezao jeger i povrće i napikavao ih na šibe, a slobodno vrijeme kratio trčeći sa srnama i recitirajući pticama Jesenjina.
Razbacali smo bicikle po ledini koju su nam ustupili dobri ljudi, malo se povaljali po pokošenoj travi, ispleli nekoliko vjenčića, potpuno se naturalizirali i započeli s pripremama za ručak.
Uz delicije sa šiba, naš je širokogrudni kuhar uz Prođinu pomoć ispekao i ćevape, pljeskavice i kobasice na roštilju.
Patlidžani, tikvice i šampinjoni ostali su nažalost polusirovi jer za njih više nije bilo žara. Zato je vrijedna Vanja ustala u 5 ujutro i kao svaka prava domaćica već prije zornice pripremila sojine odreske i rižu s brokulama za sve biciklističke biljojede. Ali njene su specijalitete jeli i oni drugi.
Nakon jela malo se gunđalo Ivanu što nije ishoblao par ležaljki i kreveta na kat pa smo poluotvorenih očiju saslušali predsjednikov referat o poskocima i riđovkama. Nitko srećom nije na glas zahrkao jer su nam dražesne muževne hostesice prijetile plašeći nas fotografijama spomenutih gmazova i ranije podmetnuvši gnijezdo stršljena u obližnje stablo.
Pristojno su nas razbudile pa smo se bacili na sportske aktivnosti. Zauzeli smo cijelu livadu i 15-ak je ljudi demonstriralo Tarzanu i ostalim šumskim stvorenjima kako se istovremeno igraju frizbi i nogomet. Stariji su se stričeki došaptavali da je badminton gay sport, ali mi mladi nismo se na to obazirali dok smo baš muževno lemali Mladenove loptice.
Djevojke su za to vrijeme istraživale šumu i gacale po potočiću.
Našu idilu naizgled je narušio gračanski biciklist Martin. Građanin iz Graza nemalo je zalutao u ovu negradsku četvrt pa se nakon kruženja po šumi odlučio nama pridružiti pristojno se smješkajući (kako to već priliči gradskim ljudima) i nadajući se da ćemo se uskoro trgnuti iz naše pastorale i dati mu suvisle upute kako da se vrati u naš matični gradić.
Nakon sporta i zabave, na redu je bilo kratko predavanje iskusnog lovočuvara gospodina Hamonajca o šumskim opasnostima koje vrebaju bicikliste i sve druge koji se zateknu u šumi.
Put do kuće razdijelio je kubovce – kuberi su se odlučili vratiti putem kojim smo svi došli, a ja, poučena iskustvom i svjesna činjenice da bi se samo djelić tog puta, prethodno spominjan kao vuiiiii etapa, sada pretvorio u nezamislivo mukotrpno klačenje uz brijeg, odlučila sam biti kubić i kući se vratiti kroz Grujice i Marinovec. I nisam zažalila.
Odlična makadamska staza tresla je moj ćevapima napunjen drob i zagrijala moju, malim sadržajem pljoske, prošaranu krv.
Par kilometara dalje, izbili smo na asfalt i, po jednima, ležernom, a po drugima sprinterskom brzinom od oko 25 km/h stigli smo u naš Spraviščem i predvečerjem tada tek načet grad.
Komentari su zatvoreni.