Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

EKSKLUZIVNO – HTV-ovim ‘Tragom braće Seljan’ do Paname

BracaSeljan.jpgTijekom ekspedicije snimanja nadolazećih nastavaka dokumentarno-povijesnog programa "Tragom braće Seljan", autori emisije
Jasna Ferluga i Mario Saletto naišli su na još jedan trag istraživačkog
rada braće Seljan, ovom prilikom, u Panami.
Jasna i Mario bili su jako
ljubazni te izdvojili dragocjeno vrijeme za ekskluzivni intervju
portalu Krizevci.info, za još jedno Pismo iz Paname, na čemu im iskreno zahvaljujem. Naši razgovori o projektu "Tragom braće Seljan"
zapravo započinju prvog dana njihovog dolaska u Panamu, te tijekom
pauza između snimanja.

Panama_na_Globusu.jpgOd Jasne i Maria, iz njihovih avanturističkih priča sa snimanja putopisno-dokumentarnih programa, štoviše o istraživanju života i rada braće Seljan, saznajem da su Mirko i Stevo, među svojim istraživanjima zapisali nešto i o Panamskom kanalu u panamskim novinama La Prensa, gdje su 10. svibnja 1909. objavili ekskluzivni članak "Panamski Kanal –  povijest i provedba radova". U ovom se članku naglašava otkriće Vasca Nuñez de Balboe koji je sa Španjolcima propješačio panamsku prevlaku od Atlantskog do Tihog oceana što je unaprijedilo svjetsku trgovinu. Mirko i Stevo opisuju tri glavna projekta za Kanal kroz Nikaragvu, Panamu ili ulazom iz jednog oceana u drugi – meksičkim rijekama. S gledišta hrvatskih svjetskih istraživača, uz nacrte Kanala, opisuju i problematiku Lessepsovog kanala te inovaciju američke verzije Panamskog kanala. Zapravo tako i započinje moj razgovor o braći Seljan i o cijelom projektu s Jasnom i Mariom koji su mi tako voljno, strasno i detaljno objasnili sve o njihovim zgodama i nezgodama koje se događaju tijekom istraživanja pa i snimanja jednog od njihovog životnog rada, ovog dokumentarno-povijesnog programa.

KŽ.INFO: Koliko su putopisni i prirodoslovni časopisi te slične dokumentarne emisije i serije pridonijeli porastu putovanja u malo poznate krajeve Kugle zemaljske?

Vjerujemo da puno. Čitatelji, slušatelji, odnosno gledatelji sjedeći virtualno "putuju", upoznavajući nove krajeve. Uz to, ako je tekst u časopisu, odnosno TV emisija, djelo domaćeg autora – po načinu gledanja i razmišljanja bliskog čitatelju i gledatelju – to je još veći poticaj da nakon virtualnog krenu i na stvarno putovanje u još im nepoznate dijelove svijeta.

KŽ.INFO: Kako poznajemo Vaš rad desetak i više godina, zanima nas na koji način prikupljate materijale o lokacijama na koje odlazite. Ukratko, kako se pripremate?

Cjelovita, kako tematska (u smislu scenarija emisije) tako i putna priprema (po traženim i odabranim itinerarima) najvažniji su segmenti uspjeha planiranog projekta. Naša snimanja putopisno-dokumentarnih TV-serija planiramo istodobno u oba ta segmenta:

U prvom, to je tema koju obrađujemo – trenutačno je to život i djelo braće Seljan. Uz knjige istraživača djela braće Seljan, posebno Sanje Lazarević i Zvonimira Kelera, koristimo se svim mogućim drugim izvorima: arhivskom građom, kontaktiramo s osobama koje su se bavile tim područjem, tražimo informacije u literaturi i drugim izvorima, posebno na Internetu. Na taj način pokušavamo što točnije doznati kamo su putovali i što su ondje nalazili.
    
U drugom segmentu naša istraživanja vezana su uz praćenje tragova njihovih života, ekspedicija i rada kako bismo utvrdili razlike koje su se dogodile u proteklih stotinjak godina. U pripremi puta koristimo se svom dostupnom turističkom infrastrukturom. Kako nama sredstva nisu neograničena, još iz studentskih dana rabimo Lonely Planet te svu ostalu dostupnu turističku literaturu i usluge agencija. Danas je Internet gotovo nepogrešiv način istraživanja i komunikacije. Kako smo to prije godinama uspijevali raditi samo posredstvom pošte i teleksa, sad nam je posve neshvatljivo. Vec je telefaks bio velik napredak, a danas, čini mi se, bez e-maila ne bih znali više raditi!

U velikoj mjeri oslanjamo se na naše ljude, od diplomatskih predstavništava do pojedinaca, koji žive u tim krajevima. Primjerice, u Panami – na velikoj pomoći zahvaljujemo obitelji Lugomer-Pomper.

Jasna_Mario.jpg

KŽ.INFO: U Karlovcu je još 1997. osnovan Centar za ekspedicionizam, istraživanja i kulturu "Braća Seljan". Jeste li se povodili iskustvima i znanjima članova Centra o braći Seljan?

Kontaktiramo sa svim pojedincima i institucijama za koje znamo da se bave radom braće Seljan, pa tako i s istraživačkim klubom "Braća Seljan" u Karlovcu i to već od njihovog osnutka. Svaka informacija nam je dragocjena. Više puta smo pokušali uskladiti termine njihovih putovanja sa svojima, kako bismo profesionalno snimili i njihove ekspedicije tragom Seljana za našu seriju. Oni su odlučili snimati sami, a taj materijal nažalost za nas nije upotrebljiv.

KŽ.INFO: Mislite li da u domovini treba više podupirati znanstveno-popularni rad i međudisciplinaran pristup otkrivanjima zajednica?

Iako nam iz pitanja nije jasno na koje zajednice mislite, razumljivo je da je poželjan svaki strogo znanstveni pa i ležerniji znanstveno-popularni rad, uz međudisciplinarni pristup u oba ta načina. U okviru mogućnosti potrebno je naravno podupirati takav rad, što mi u okviru djelokruga naše profesije i rada činimo u svakoj prilici.
 
KŽ.INFO: čuli smo da su Mirka Seljana ubili i popili mu mozak pripadnici jednog plemena, jer je poznavao strane jezike, bio vrlo inteligentan i posjedovao veliku količinu znanja. Prema vjerovanju tih Indijanaca, pijenjem mozga takve osobe preuzimaju se sve njegove sposobnosti i moći. Koje je to pleme i postoji li još danas negdje njihova zajednica?

Smrt Mirka Seljana do današnjih je dana ostala velika zagonetka. Zora Seljan o tome kaže: "Moj tata Stevo o tome nije nikada želio razgovarati. Za nas je Mirko jednostavno otišao u nebo." (Nedavno sam primila tužnu vijest iz Rio de Janeira da je Zora Seljan umrla 25.IV. o.g., op.a.). U  članku  u časopisu "Zora" iz 1913. g. pod naslovom "Indijanci pojeli dva glasovita Hrvata" izvor informacija uz ostale je "jedan rođak braće Seljana". Evidentno je riječ o senzacionalizmu žutog tiska:

"Vijest o smrti Mirka Seljana obistinjuje se… Prema vjestima koje sam dobio od tamošnjeg austrijskog konzulata, iznevjerila je Mirka Seljana pratnja, pa je tako u prašumi postao žrtvom divljih Indijanaca. Nisu ga pojeli, kako neke novine pišu, već neopisivim načinom mučili sve dotle, dok nije polumrtav klonuo. Tad zaigraše oko njega "smrtno kolo", a konačno mu je jedan od divljih Indijanaca razbio lubanju i izvadio mozak, kojeg su Mirkovi divlji mučitelji s velikim apetitom pojeli"… No, ne kažu da su ga pojeli kako bi preuzeli njegove sposobnosti, ali zato crno na bijelo piše da su Indijanci ubili ne samo Mirka, već i Stevu Seljana…"

Unatoč vrlo raznolikim izvorima nismo našli vjerodostojan dokaz, da su baš Indijanci ubili, a kamoli i pojeli Mirka Seljana i Amerikanca Patricka o’Higginsa, njegova partnera u ekspediciji u Peruu. Uz to nigdje nismo našli podatak da su Indijanci iz te regije ikad bili ljudožderi. U tom smislu posebno nas zanima odakle Vam ta informacija. Ako je vjerodostojna vrlo bismo je rado uvrstili u našu seriju.

O ljudožderima u Africi i otočnim plemenima na Pacifiku i Indijskom oceanu znamo nešto više. Oni su jeli ljude iz dvaju razloga: zbog primitivnog oružja – u lovu na nužne proteine  mnogo je lakše ubiti čovjeka nego divlju životinju, a uz to su vjerovali da će sva fizička snaga i sva znanja pojedenog čovjeka prijeći na njih. Uzgred, što se ljudožderstva tiče, lijepo su nam objasnili pripadnici plemena na otoku Aloru u Indoneziji: "Mi smo ubijali ljude da bismo ih pojeli, a zašto ubijaju bijeli ljudi, to nam nije jasno?" Kad im je drugi val krščanskih misionara dopremio svinje za uzgoj, prestali su jesti ljude iz potrebe za hranom, no zbog vjerovanja u prijenos snage i znanja pojedenog protivnika još je neko vrijeme bilo ljudožderskih obreda.

Jasna_Mario_cb.jpg

Za kraj ovog intervjua prilažemo nekoliko teza i dilema o tragičnom završetku Seljanove ekspedicije u peruanskoj prašumi – današnjem nacionalnom parku Abiseo:

Iz Brazila smo ljubaznošću svojih dugogodišnjih suradnika na projektu Mladena Lovrića (SUVAG) i Ane Gloz (živi u Rio de Janeiru – prijateljica obitelji djece Seljan) primili knjigu "Dois YugoSlavos pelo Brazil e Republicas Limitrophes". U njoj Stevo Seljan piše da su Mirko Seljan i O’Higgins sigurno ubijeni jer smatra, da je zbog mogućnosti nabave hrane na terenu  ekspedicije nemoguće umrijeti od gladi. Stevo, iako piše u prvom licu, nigdje izričito ne navodi da je sam sudjelovao u traganju za nestalom expedicijom – već kao izvor navodi "Wide World Magazine". O Stevinoj ekspediciji u potrazi za Mirkom nisu nikada čuli ni sinovi nekadašnjih pratilaca Mirkove ekspedicije, s kojima smo razgovarali u NP Abiseo.

Daniel, rođen 1913, u godini Mirkove ekspedicije, prepričao nam je tatine riječi: "O’Higgins ubio je prvo Mirka Seljana. Zatim je počinio samoubojstvo." Postoji i službena edicija NP Abisea, u kojoj je opisana i famozna članica ekspedicije Juliana Chispa te razne ljubavne priče i priče o zlatu i velikom blagu. Jesu li se obojica pustolova zaljubila u tu indijansku djevojku i međusobno obračunala zbog ljubomore? Ili je Juliana, koju negdje navode kao "Coya", a objasnili su nam da to zapravo u indijanskom narječju znači "kraljica", kada je Mirko htio krenuti u njoj nepoznatom smjeru, u strahu pobjegla, pa za njom i ostali gladni Indijanci iz pratnje?

Tako dolazimo do potpuno drugačijeg zaključka, do kojeg vodi i istraživanje te dokumentarni serijal "Los Reynos del Bosque"  peruanskog autora Alejandra Guerrera. U njegovu dokumentarnom filmu o vlastitoj ekspediciji u to područje, u kojoj je poginuo jedan sudionik, a trojicu su u zadnji čas potpuno izgladnjele spasili helikopterom, evidentno je da tu nema uvjeta za preživljavanje  i da se vrlo lako može umrijeti od gladi. Tako misli i poznati arheolog dr. Peter Lerche koji tu živi i radi godinama. Upravo nam je on razjasnio i čestu zabuno oko lokaliteta (Jesus de) Pajaten, o kojem govori Mirko Seljan, i današnjeg arheološkog nalazišta, (El Gran) Pajaten. U literaturi često posve pogrešno navode Mirka Seljana kao prvog čovjeka, koji je otkrio El Gran Pajaten, a postoji i pretpostavka, da je veliko blago koje su tu otkrili uzrok njegove pogibije.

Andrija Maurović je svoj glasoviti strip "Grob u prašumi", objavljen prvi put 1943/1944. godine, nacrtao, moglo bi se reći, po Stevinom opisu bratove pogibije. U njemu ima i divljih crvenokožaca.