INTERVJU Ferdo Bašić: Zašteka li na globalnoj razini, na primjeru nabave cjepiva mogli smo se uvjeriti kako bismo prošli u slučaju nestašice hrane

Titula počasnog građanina prva je te vrste i svakako najveće priznanje “svjetovne naravi” koje ću primiti. Počašćen sam, to priznanje daje mi Grad koji je dao toliko hrvatskih velevrstnika – gorostasa duha, u kojemu je, zamislite, rođeno, živjelo i djelovalo 16 akademika: Schlosser, Farkaš-Vukotinović, Kišpatić, Demerec, Marković, Mohorovičić, Grdenić, Detoni, Zakmardy, Bohutinsky,… a tek mojih agronoma…

Nakon pet godina pauze, Grad Križevci će ove godine, na 769. rođendan proglasiti počasnog građanina. Ovo najveće gradsko priznanje dobit će akademik Ferdo Bašić, professor emeritus i redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Akademije poljoprivrednih znanosti, uz 50 godina djelovanja u znanosti, visokoškolskom obrazovanju, struci i javnom djelovanju te za zasluge u javnom promicanju ugleda i slave grada Križevaca. Profesora Bašića pamte studenti Agronomskog fakulteta u Zagrebu gdje je oformio snažnu ekipu u Zavodu za opću proizvodnju bilja i sa svojim “OPB-ovcima” proputovao cijeli globus. Bilanca njegovog znanstvenog rada javna je i lako provjerljiva: dosad je objavio 92 knjige kao autor, urednik ili suradnik, 362 znanstvena i 340 stručnih radova na kojima je surađivao s 263 hrvatska znanstvenika i 116 znanstvenika iz 38 zemalja sa svih kontinenata. U svijet rada ušao je 1964. kao poljoprivredni tehničar, onda je upisao fakultet, postao najprije asistent pa nastavnik, znanstvenik, profesor i dokazao da je “samo nebo granica”.

Za svoj rad dobili ste prestižne državne i međunarodne nagrade, koliko Vam znači ova posljednja kojom Vas Grad Križevci proglašava počasnim građaninom?
Najprije mi dopustite pozdraviti korisnice i korisnike ovih stranica, kak’ti čitateljice i čitatelje. Dakle, na mene se inače priznanja nisu baš ljepila, primao sam ih s užitkom u akademskom krugu i u njima jako uživao, napose u izboru u HAZU, još neke domaće i strane akademije znanosti, nagradi za životno djelo. Nagrada Počasni građanin prva je te vrste i svakako najveće priznanje “svjetovne naravi” koje ću primiti. Zadovoljstvo za tu počast je izuzetno veliko, utoliko veće što je prijedlog pripremila moja studentica – odlikašica, danas doktorica znanosti, donedavno i saborska zastupnica, koja pozna moj rad. Nevičan nagradama te vrste, još nisam „sredio“ dojmove.


Rođeni ste u Hercegovini, odrasli u Iloku, obitelj zasnovali u Križevcima, radili u Zagrebu – koju od ovih sredina doživljavate svojom?
Na ovo pitanje možda će najbolji odgovor dati riječi koje sam, kada je odluka o nagradi obznanjena, na svojoj facebook stranici zapisao: Od kamena, krša i masline, vina, gange i Neretve, do obala Dunava, gdje me “jamiše” širina ravnice i geni Dunava pa od tada “tečem i kad stojim”, a život je htio da sam se baš “razlio“: – od Vojvodine, zatim moje Slavonije, do Zagreba koji mi je pružio naobrazbu i akademske manire – odmjerenost i pravednu strogost prema sebi i drugome, a to, neka mi svi drugi oproste, može dati samo taj grad. U Max Planck Institutu u Njemačkoj prvi puta vidim besmisao nametnute, usiljene hijerarhije umišljenih, a dvojbenih vrijednosti uz koju sam stasavao. Ne mislim na politiku. Dakle, kao student, još k tome onodobno s “druge strane željezne zavjese”, osjetio sam što znači biti gospodin, uostalom tada sam po prvi put u životu tako oslovljen, ravnopravan, važan i poštovan, i to u međunarodnoj, raznovjernoj i višerasnoj ekipi radišnih, i što je uopće snaga ekipe-tima. U mene se duboko usijecaju te vrijednosti, stečene već u obitelji, a život će mi ta iskustva zajedništva potvrditi tek kasnije u radu među studentskom mladeži na mojemu fakultetu i meni i danas jednako dragom Sveučilištu; u Institutu za pedologiju, radeći s divnim ljudima po cijeloj Hrvatskoj na projektu Opća pedološka karta Hrvatske; u Etiopiji, gdje i život svakog člana ekipe ovisi o ostalima, a napose u mojemu Zavodu na Fakultetu. I eto, “dotekao” sam, doduše „uzvodno“ u Prigorje, u Križevce i Kalnik. Tu sam s mojom Ankicom od 1973. do danas. Kruna svega je prijem u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Dojmljiv način na koji su me ti divni, skromni, odreda po svim kriterijima veliki, samozatajni ljudi, baštinici Strossmayera prihvatili pod svoje i tim načinom me odmah i zauvijek zadužili pa sada rado „tečem“ i prinosim „svoju kapljicu tom slapu“, s divnim osjećajem privodim kraju „oranje svoje životne njive“.

Sve sam rekao – svaka sredina, od one u kojoj sam rođen do svih u kojima sam živio i djelovao, draga mi je, utjecala je na moju osobnost. Premda Vi tako sugestivno tražite, nerazdvojnom jednu od druge smatram zagrebačku i križevačku životnu, akademsku i duhovnu sredinu, jer u Zagrebu sam stekao i upijao, moram naglasiti, vrhunsko obrazovanje i akademske manire, upoznao suprugu, formirao radišnu ekipu u svom zavodu na Agronomskom fakultetu i tu ostavio, ne budi mi pripisana umišljenost, dubok trag, što će ocjenjivati tek naraštaji poslije mene. U Križevcima su mi rođena djeca, tu sam uživao u životu, stekao prijatelje, sada su već odreda bjelokosi ili bez kose, u poodmakloj dobi, svi su dragi i načeta zdravlja kao i sam, svaki susret počinje s pitanjem: što te muči…Tu je moj dom, moj Kalnik, na njemu čašica. A ja počasni građanin Grada koji je dao toliko hrvatskih velevrstnika – gorostasa duha, u kojemu je, zamislite, rođeno, živjelo i djelovalo, koliko mi je nabrojao dragi suradnik dr. Peklić, 16 akademika: Schlosser, Farkaš-Vukotinović, Kišpatić, Marković, Mohorovičić, Grdenić, Detoni, Zakmardy, Bohutinsky,…, a tek mojih agronoma Kvakan, Bohutinski, Demerec, Korić, Bregeš,  pa suvremenici Mihalić, Klobučar, Gračan, Todorić, Jošt, Gagro, Ljubešić, danas Srečec, Špoljar… 

Nagradu ste dobili uz 50 godina djelovanja u znanosti. Objavili ste stotine znanstvenih i stručnih radova, kao autor i suradnik desetke knjiga, surađivali sa cijenjenim znanstvenicima iz cijelog svijeta – biste li što promijenili? Postoji li nešto što ste htjeli, a niste uspjeli napraviti?
Vaše pitanje zvuči “zabrinjavajuće konačno” kao da je sve završeno, a nije. Znate, nisam mladac, ali moj život još teče. Život je proces, što god  napravili može se i drugačije i još, nešto mimo volje krene drugim putem. Nešto je bivalo bolje nego sam i zamislio, nešto pak skreće u neke „životne rukavce“. Svaki od mojih više stotina znanstvenih i stručnih radova bio je nov, originalan izazov. Rastao sam „na ramenima divova“, a ne znam zašto volio sam baš te izazove, išao im u susret, a možda sam neskroman, reklo bi se da mi je išlo od ruke. Od djetinjstva do danas imao sam potporu i  razumijevanje obitelji. Dakle, ne bih mijenjao, ali s ovim iskustvom možda bi nekim životnim pitanjima i izazovima drugačije pristupao, premda…opet, u tom slučaju ne bih to bio ja, ostao bih pošteđen nekih neugoda, ali uskraćen za neke čari života. Postigao sam više nego sam očekivao. Uostalom puno toga ne ovisi samo o nama, već o suradnicima i obitelji – supruzi, djeci, unucima. Zato vraćam bližnjima, volim ljude. Teško mi pada ova virus-izolacija, ne mogu bez ljudi, ne podnosim pozdrave šakama i laktovima. Nikada nisam volio „šake ni laktove“, a jesu me…

Čini se da je danas, ispravite me ako griješim, sve manji interes mladih za studije poljoprivrede iako je pitanje proizvodnje hrane postalo izuzetno važno. Zašto je to tako, tko je za to odgovoran i kako to promijeniti?

Točna je Vaša ocjena, ali to nije samo naša posebnost, to je svjetski fenomen. Poznajem ga „iz prve ruke“ jer sam obišao sve kontinente. U rekao bih „mojoj Africi“, gdje sam proveo lijepe godine, poljoprivreda je dio borbe za opstanak, sretao sam plemena u kojima se još pali džungla, a na zgarištu uzgaja sirak i kukuruz, ali im je nepoznat pojam skladištenja, tu je uzgoj bilja nešto kao sudbina – i dar i kazna. U razvijenim zemljama mladima su privlačnija zanimanja u kojima se brže i lakše ostvaruje zarada. Ukorijenjen je onaj potrošački zahtjev „tu i sada“, a izbor zanimanja pruža te mogućnosti. To je proces koji se odvija u obilju hrane, za koji je „odgovoran“ razvoj. U nas su dodatni razlozi suluda, izvan razuma zamisao donositelja odluka o „razvoju temeljenom na uvozu“, pa danas uvozimo sve što smo nekad izvozili, a napose hranu. Hrvatska uvozi benzin iz (nekad) svoje nafte; lijekove iz (nekad) svojih tvornica; uvozila bi i spasonosnu vakcinu iz svojih pogona da ih nije “pravodobno” ugasila; namještaj iz (nekad) svojega drveta; kruh od (nekad) svoje pšenice. Uvoz i izvoz se u suvremenom globaliziranom svjetskom gospodarstvu sami po sebi podrazumijevaju, ali s nekim posebnostima kada su u pitanju „plodovi tla“, odnosno hrana.

Brine što slijedi nakon što su naši gospodarski gorostasi u proizvodnji i lancu distribucije hrane uništeni i dovedeni u stanje spremnosti za prodaju bjelosvjetskim moćnicima. Ocjenjujući kako sigurnost opskrbe hranom (food security) i za nju ključne gospodarske grane, zbog aktualne pandemije prouzročenog globalnog poremećaja lanca proizvodnje i distribucije hrane, u situaciji kada smo vlastite lance proizvodnje i opskrbe pospremili, a njihove vlasnike dali u ruke pravosuđa, koje baš ovih dana dobiva nimalo laskave ocjene. Duboku zebnju u meni izaziva trijumfalno obznanjivanje kako je prodajom Leda napravljen izvrstan posao. Ako se nešto ne promijeni, bojim se da je u režiji istih „velikih gospodarstvenika/ca“ na redu još veći trijumfalni posao tipa prodaje Vegete. Ima razloga za zabrinutost za sigurnost opskrbe hranom i sigurnost zemlje. „Zašteka“ li na globalnoj razini, na primjeru nabave cjepiva mogli smo se uvjeriti kako bi prošli u slučaju nestašice hrane ili novca. A naši, kao što vidite i uz jedno i drugo „od gotovine napraviše veresiju“.

Kao znanstvenik bavili ste se tlom, danas vas zaokuplja tema o poljoprivrednom zemljištu i to ne samo u agronomskom smislu. Nedavno ste reagirali na nove izmjene Zakona o poljoprivrednom zemljištu, pozvali ste i akademsku zajednicu da prestane šutjeti. Je li vaš apel urodio plodom?
Odgovoru na posljednje pitanje dodajem: uz ulaganje veće od 6 milijardi kuna godišnje, danas Hrvatska svojom proizvodnjom u poljodjelstvu, jedva namiruje polovicu svojih potreba. Moj izračun pokazuje kako se s površine poljoprivrednog zemljišta kojom raspolaže Hrvatska u EU hrani 6.4, u Africi 8.2, a u Aziji 15.5 milijuna ljudi, a da se poljoprivreda vrati u ruke poljoprivrednim stručnjacima, urede za to sposobna zemljišta, primjeni natapanje u prosjeku EU i iskoriste mogućnosti uzgoja u zatvorenim prostorima, dvostruko više od toga!

Za postojanja kombinata, kada je Hrvatska bila izvoznica hrane 1990., vrijednost poljoprivrednih proizvoda iznosila je 30 milijardi kuna, prije ulaska u EU 2012. pada na 20, a 2018. na 17 milijardi kuna. Na sreću, imamo podatak kako je 2020. godine došlo do toliko željenog uspona. Sunovrat je logična posljedica sustavne destrukcije započete sotonizacijom poljoprivrednih kombinata i „duha agronomske misli“. Od početka 90-ih, poluge razvoja agrara sustavno se marginaliziraju i koče provedbom destruktivnih odluka „razvojnih stratega“: stručnjaci Savjetodavne službe su sa polja i staja (za što su obrazovani) izmješteni u urede, ukinuto je Vijeće za istraživanje u poljoprivredi, ukinut je Hrvatski zavod za tlo zamišljen kao baza i izvor podataka o tlu, ukinuta je više nego ikad potrebna Agencija za poljoprivredno zemljište….

U sjeni afera i vješto nam podmetnute, zaglušujuće buke od nikada završenih bitaka Drugog svjetskog rata, odvija se grabež oko najvećeg nacionalnog blaga – poljoprivrednog zemljišta, i to prije nego je država uspjela ažurirati to nacionalno blago zemljišnim knjigama, a „iz prve ruke“ znam kako je ponuda da se to učini besplatno kao poklon onodobno „novoj državi na političkoj karti Europe“ – odbijena! Članom 52. Ustava Republike Hrvatske zemljište je nacionalno dobro koje uživa posebnu zaštitu, a s njim se postupa kao da je „Alajbegova slama“ ili „stranačka prćija“.  Iskazao sam po tko zna koji put duboko negodovanje zbog stanja u dubokoj suprotnosti i s logikom i s odredbama Ustava. Moj je stav, uostalom i ustavna odredba, da je vlasništvo poljoprivrednog zemljišta i gospodarenje tim blagom nadvremensko, nadstranačko, „iznad naraštaja“ pitanje, koje ne može rješavati jedna vlast niti da je izabrana s većim brojem glasova od ove, niti da je vladajuća koalicija složena na razumu bliskiji način. Moj stav nije ostao bez odjeka. No, u pitanju je proces koji traži vrijeme. U okolnostima kada su na vlasti „strukture“ za koje je hrana roba što se kupuje u „dućanu na ćošku“ ili robnim lancima gdje (čast izuzetcima) prodaju „gumi kruh“ – može biti samo gore.

 

Vezano
Komentiraj

Tvoja e-mail adresa neće se nigdje vidjeti javno