Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

20ISPOD30 Štefan Đurković: ‘Glazba je umjetnost koja nema granica, ostanite znatiželjni’

Nazavisni portal Križevci.info kreće sa serijalom 20ispod30, u kojem će predstaviti mlade Križevčanke i Križevčane koji su prije tridesete godine života postigli iznimne uspjehe u svojim područjima djelovanja. Štefan Đurković je mladi udaraljkaš i kompozitor. Osnovnu i srednju glazbenu školu završio je u Križevcima, a trenutno je student Muzičke akademije u Zagrebu.

Na Muzičku akademiju u Zagrebu godišnje primaju dvoje do troje ljudi, a konkurencija dolazi iz cijele Hrvatske. Kojim tehnikama učenja si se služio i koliko si se pripremao?

Akademiju sam upisao iz drugog pokušaja, odnosno imao sam godinu više za pripremiti se. Vježbao sam pet do sedam sati dnevno, ovisno o koncentraciji, volji i strpljenju. Uvijek ima onih dana kada se ne želiš ustati iz kreveta, ali takvi dani su oni koji određuju koliko si motiviran za uspjeh. Najviše sam vježbao mali bubanj jer je to tehnika koja se odražava na ostale instrumente. Shvatio sam koliko je važno imati neku svoju rutinu.

Kako ti je na Akademiji? Kako si posložio prioritete i koliko u svemu tome ima odricanja?

Udaraljke prije svega. Trudim se biti što bolji i što više naučiti od profesora i kolega jer jedino tako zapravo napreduješ. Na talent se možeš izvlačiti kroz osnovnu i povremeno srednju školu. Akademija zahtjeva disciplinu, rad i pomicanje vlastitih granica.

Kada kažeš da sviraš udaraljke, koliko zapravo instrumenata sviraš?

Bezbroj. Osim standardiziranih instrumenata, sve u što udariš i proizvede zvuk može poslužiti kao udaraljka. Udarac nogom u pod je udaraljka. U stvarnom životu smo svi udaraljkaši i svakodnevno proizvedemo hrpu ritmičkih figura. Postoji hrpa zanimljivih tehnika kojima se udaraljkaši koriste poput body percussion, odnosno, sviranje po tijelu ili sviranje upaljačima i slično.

Gdje sve sviraš? Koje ti je iskustvo bilo posebno?

U sklopu fakulteta imamo simfonijski orkestar koji ima nekoliko projekata tijekom godine i naš redovni profesor Božidar Rebić nas po potrebi pozove da se uključimo. Osim toga, znaju se sa strane organizirati razni koncerti poput komornog sastava. Jedno od najzanimljivijih iskustava mi je bilo kada smo svirali predstavu Mutter Courage od Brechta u suradnji s Dramskom akademijom. Također, sviram u bendu Kids from the sky kojeg smo oformili Teo Golub, Robin Petić i ja. 28. listopada ću u Križevcima održati svoj prvi autorski koncert, a moje skladbe će izvoditi kolege s 5.godine, Francesco Mazzoleni  iz Italije i Luis Camacho Montealegre iz Španjolske.

Kada se pojavila ljubav prema skladanju i planiraš li krenuti profesionalno? Tko je utjecao na tvoj stil?

Ljubav prema skladanju javila se u onoj godini pauze za koju sam mislio da je najgore što mi se moglo dogoditi. Nisam samo vježbao nego sam se usmjerio na sveukupni rad na sebi. U jednom trenutku se u meni probudio mali kompozitor. Skladam zbog sebe i ne želim živjeti od toga. Uživam u tome, ako mi padne nekakva melodija na pamet odmah ju snimim na mobitel i kad dođem doma ju stavim na papir. Želio bih iza sebe ostaviti svoje misli u obliku skladbi. Kada nešto napravim prepustim svojim prijateljima da kažu što misle. Moj bivši profesor Josip Konfic je najviše utjecao na mene, pratio sam njegov rad i pokušavao ga dostići i rad se napokon isplatio.

Koje su mogućnosti zaposlenja za glazbenike udaraljkaše u Hrvatskoj? Što ti želiš raditi nakon fakulteta?

Udaraljkaši su jako traženi, pogotovo po orkestrima. Kako bi uopće mogao dobiti priliku svirati u orkestru moraš proći prijemni koji najčešće ima po nekoliko krugova. Na prijemnom se sviraju zadane skladbe od orkestralnih sola koji su užasno teški do skladbi koje vidiš prvi put i imaš minutu da se pripremiš i izvedeš. Osim orkestra možeš biti samostalan izvođač, ali od toga je najteže živjeti. Glazba u Hrvatskoj ide u nekom drugom smjeru koji se previše ne dotiče klasika. Volio bih raditi kao profesor u školi jer jako volim rad s djecom. To sam shvatio jer sam sada na prvoj godini fakulteta dobio priliku zaposliti se u privatnoj glazbenoj školi. Mislim da dobro procjenjujem kako dijete razmišlja i na koji način bih mu mogao objasniti stvari koje su mu prepreka.

Kako je to sve kod tebe počelo? Zašto udaraljke?

Sve je počelo dok sam bio mali i uzimao mami lonce i lomio kuhače po njima. Moj tata je također glazbenik i prepoznao je da tu ima nešto i odlučio me je upisati u našu Glazbenu školu u Križevcima. Nažalost, tada se još nisu mogle upisati udaraljke pa sam se odlučio za harmoniku. Nije me zanimala, ali mi je puno pomogla savladati harmonizaciju i kod skladanja jazz skladbi. Nakon 4 godine sam se prebacio svom profesoru Josipu Konficu i napokon počeo svirati udaraljke.

Spomenuo si da se glazba u Hrvatskoj kreće u nekom drugom smjeru koji ne pogoduje klasičnim glazbenicima, što to znači i kakva je po tebi hrvatska glazba?

Ima jako dobre glazbe u Hrvatskoj, samo ljudi to ne primjećuju. Više ne postoji određena vrsta glazbe nego je sve postalo jedan veliki džumbus. Svi znamo tko vodi našu hrvatsku estradu i sve se više svodi na vizualni dio nego na samu glazbu. Kada poslušaš nešto od toga nisi točno siguran u koji žanr bi to svrstao. Ima repanja, možda je rap, ima harmonike, možda je cajka. Sve se svodi na šture tekstove i skupe aute. Na našoj sceni ima bendova koji rade stvarno kvalitetnu glazbu s odličnim tekstovima. Ne želim osuđivati ničiji ukus, ali žao mi je što takvi kvalitetni glazbenici nisu prepoznati.

Budući da si otvorio serijal o 20 perspektivnih mladih ispod 30 godina, što želiš poručiti na kraju?

Nikad ne odustajte ako nešto stvarno želite, nastavite raditi na sebi i svojem stilu bez obzira na idole koje imate. Glazba je umjetnost koja nema granica, ostanite znatiželjni. Svaki dan je novi dan.

Štefanov rad možete pratiti na njegovoj Facebook stranici te Instagramu.

Komentiraj

Budi prvi komentator! (nakon upisa komentara provjerite email i slijedite upute)

Obavijesti me o
avatar
3000
wpDiscuz