Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Specijalni rat, dobivena središnja runda

Povod ovom komentaru je, osim slučaja Tihomira Purde, optužnica protiv Petra Janjića Tromblona, čovjeka koji je s najvećim pljeskom dočekan od strane petnaestak tisuća prosvjednika u subotu na zagrebačkom glavnom trgu. Petar Janjić Tromblon umirovljeni je pukovnik HV-a i preživjeli vukovarski heroj, za kojeg sam se zainteresirao prije par godina zbog knjige Žedni krvi-gladni izdaje. Ova Janjićeva knjiga-ispovijed čita se u jednom dahu i već duže vrijeme planirao sam autora dovesti u Križevce. Po mom skromnom sudu, sedamdesetak središnjih stranica (bez uvoda i epiloga gdje Janjić drži politički monolog), zasigurno su najmoćniji opis vukovarske sekvence Domovinskog rata, kao i rata općenito zadnjih desetljeća, u svjetskim razmjerima. Pisana jezgrovito, vojnički fokusirano, a opet slikovito, ta knjiga daje najbolji uvid u siloviti otpor i načine funkcioniranja obrane grada kontra Armije, koja je fenomen u vojnoj teoriji i taktici proučavan po vojnim akademijama od istoka do zapada.

Janjić Tromblon čovjek je koji je osobno skinuo četrdesetak tenkova i oklopnih vozila okupatora, a u svom dnevniku prati zbivanja od početka ljeta, krvavi rat, do mjeseci logora, od fantazme sna i susreta s Kristom do mjeseci provedenih u samici i logoru. Njegov pravi identitet u Sremskoj Mitrovici otkriven je tek krajem siječnja 92, dva mjeseca nakon pada Vukovara, a zahvaljujući prepoznavanju od strane negdašnjeg zapovjednika iz niških specijalaca, čiji je tečaj osamdesetih prošao kao jedan od najboljih u klasi. „Da li sanjaš tenkove i ljude kako gore?“ pitao ga je i pukovnik koji ga je skrivao pred Crvenim križem kod razmjene zarobljenika u kolovozu, „svi idu u razmenu, osim Janjića, on će u Srbiji da trune do smrti.“ Ipak je nakraju razmijenjen za neke pilote. Petar Janjić Tromblon čovjek je koji se od sigurne smrti pri padu grada izvukao, jer je u trenutku kad ga teško ranjenog izvlače iz improvizirane bolnice u Borovo Komercu i odvoze zatući, čudom sjetio da poznaje brata oficira koji se raskoračio nad njim, da je njegov brat živ i u kojem podrumu s ostalim srpskim civilima čeka ‘osloboditelje’. Odvezen je u Novi Sad u bolnicu, i na putu do tamo i nazad s dvojicom suboraca u vozilu više puta podvrgavan bjesomučnoj torturi. Od sigurne smrti spašavala su ih dva mlada ročnika koja su vozila džip i uporno se držali maglovitog naređenja s prvog punkta. U bolnici su ga stavili na zračenje rendgena dva sata, kako reče medicinska sestra: „Da ustaša ne bi mogo imat dece“. Odveli su ga iz bolnice jer su ga htjeli linčovati bolesnici i ranjeni Arkanovci po okolnim sobama i katovima. U logoru u Sremskoj Mitrovici mučen je, silovan, i sad mu perverzno ti isti okupatori žele suditi za rušenje ustavnog poretka sfrjota! Baš kao i Purdi.

Odgovori na pitanja treba li Hrvatska ući u EU i proglasiti izvanredne izbore, s obzirom na zadnja događanja, ispadaju tragikomična. Kaotično ozračje koje se ovih dana može vidjeti na zagrebačkim ulicama malo koga od građana Republike ostavlja ravnodušnim. Kriza koja se pojavila u našem društvu trebala je kulminirati na način koji nalikuje na pokušaje da se ponovi ‘tuniski’, ‘egipatski’ i ‘libijski’ scenarij. Za takvu situaciju prije svega krive su političke središnjice koje bi se jasno i nedvosmisleno trebale postaviti u odnosu na kretanja raznorodnih pokreta. Nažalost, očito je da nisu dorasle trenutku i nemaju lidera koji je dovoljno organizacijski i moralno sposoban uzeti uzde u svoje ruke. Na zadnjim događanjima u Zagrebu najbolje se vidi zakazivanje sustava koji je tu morao puno ranije reagirati i „ulicu premjestiti na institucionalni teren“. Ovdje spadaju Predsjednik, Vlada, stranke, Crkva, kao i trideset tisuća (!) nevladinih udruga iz sektora civilnog društva.

Kome odgovara destabilizacija u ovom trenutku? Inicijalna kapsula nominalno je vukovarski branitelj Tihomir Purda. Danas kruže teze da je „Purda“ izmišljen slučaj srbijanskih obavještajaca kako bi se zbog njega („između Purde i EU – biramo Purdu“, proklamiraju branitelji), Hrvatsku odvelo u kaos i tako prekinuo proces pristupanja EU. U ovoj situaciji nijednom hrvatskom građaninu, ako je imalo domoljub, nije do kaosa na ulicama. Pitanje je kome se SADA žuri rušiti Vladu kad su redovni izbori za par mjeseci, i uz to ove godine treba dovršiti pregovore s EU? Svi oni koji nisu za EU, slobodno se tako mogu izjasniti na referendumu za par mjeseci. U Hrvatskoj kao slobodnoj i demokratskoj državi od devedesete svatko ima pravo na mišljenje, ali nema pravo na nasilje. Oporba neka nudi programe i u tolerantnoj atmosferi slobodnih izbora osvoji glasove, u tome nema ničeg problematičnog. Nasreću, danas je Hrvatska demokracija dovoljno snažna da se odupre silama koje je žele gurnuti u glib kaosa.

Nerazriješena ubojstva, lopovluk bivšeg premijera, šarene kamarile, strane banke s ekstra-profitom, nezaposlenost – sve to jesu izvor ogromnog nezadovoljstva, ali hrvatsko društvo upravo je u prošloj „vikend-revoluciji“ pokazalo svijest i vlastitu snagu, baš suprotno svim medijskim naklapanjima. Prošlotjedni događaji prijelomna su točka i središnja runda nevidljivog specijalnog rata, koja se višestruko dobila. Došlo je vrijeme kad će se svatko od nas pokazati kao čovjek i građanin, ima li mudrosti iščitati igru koja se mladoj državi namjestila. Zašto? Kako drukčije doživjeti perverzni udar na najneuralgičniju točku bliske povijesti, a to je optužnica protiv branitelja Vukovara ‘isposlovanu’ po logorima? Da su na subotnjim zagrebačkim prosvjedima tzv. „facebookovci“ uvukli branitelje u sukob s policijom, i da je pala samo jedna žrtva, grčki scenarij bio bi vrlo izvjestan. Nasreću, branitelji takav scenarij nisu podržali, i sada državi ostaju otvorene ruke da se obračuna s nasilnicima. Onim istim koji nas žele izbaciti i sa sportskih natjecanja.

U određenim povijesnim trenutcima revolucija ima svoj smisao, pobijedila ili ne, kao što je to bilo s Gupcem, NOB-om ili devedeset i prve, ali danas to nije nacionalni interes niti je za to sazrio trenutak. Takva revolucija pojela bi vlastitu djecu i ispljunula ih u novu Jugu, a to ipak većina Hrvata i njezinih građana ne želi. Rušenje Jace u cijeloj je priči nebitno. Poslije prošlotjednih događanja, bez branitelja na ulici, inozemni i tuzemni tvorci kaosa više nemaju šanse. Sada panično i nabrzinu moraju smisliti novi Piran.