Razigrane pahuljice lepršale su već drugi dan, ali nije to bio onaj nalet snijega ili nevremena, kad postanu zameteni putevi, a vjetar šiba bez milosti danima praveći zapuhe i metar ili dva visine. Bio je to tek nagovještaj da zima uzima maha, baš kao što i priliči u to predbožićno vrijeme.
Bilo je to davne tisuću devetsto pedeset i neke godine, kad sam kao dječak od nekih 12 godina osjećao svu tugu siromaštva i neimaštine. Posebno je to dolazilo do izražaja zimi, dok nas je snijeg „prikovao“ za naše obitavalište koje smo uvjetno nazivali i stanom. U tih dvadesetak kvadrata prostora bilo je smješteno sve: i kuhinja, i spavaonica, i dnevni boravak, a prozor je izvanredno služio i kao hladnjak jer je veći dio zime bio zaleđen, a zbog svoje nizine i zameten snijegom.

Na sv. Barbaru moja bi Slavica posijala pšenicu, i nekako bi u život ušlo predbožićno raspoloženje. Pomalo je čistila i pospremala, a ja sam već nekoliko dana ranije provjeravao božićni nakit i nadopunjavao ga novim. Obično su to bili „srebrni“ bomboni koje sam u lošijim vremenima punio i nekom nejestivom kamuflažom ili orasi koje sam bojao u zlatno i zabijao u njih male „klince“ na koje se vezao konac za vješanje. U tim godinama naučio sam i plesti zvjezdice od bijelog ili srebrnog papira, na što sam bio posebno ponosan. Poslužile su i jabuke „mošanke“, ako nisu bile previše smežurane od dugog stajanja. Božićnice su bile velike i teže, pa smo ih stavljali pod bor zajedno sa svetom sličicom na kojoj su bile jaslice.

Oko menija nije bilo posebnih problema ni mudrovanja. Kao vrhunac kulinarskog umijeća i osjećaja nečeg blagdanskog, da ne kažem raskošnog, bila je kuhana kokoš koja je u vlastitoj juhi bila i predjelo i glavno jelo, a među „oblizeke“ spadala je orehnjača. Orahe smo donosili sa sela, a ja sam ih tih dana razbijao i čistio, ali i jeo. Oni tvrđi, koje je mati zvala „koščaki“, bili su predodređeni za bor jer se nisu dali lako razbiti i jednostavnije je bilo u njih zabiti „klinac“, obojiti ih i objesiti na bor.
Atmosfera je bila prava, domaća, a očekivanje maloga Isuseka unosilo je neko uzvišeno nadanje da će i nama jednom biti bolje.
Stari zidani štednjak dimio je svojim uobičajenim tempom, a petrolejka ga je nadopunjavala svojim žmirkavim titrajima. U to vrijeme, a tih blagdanskih dana i vatra je smjela gorjeti skoro cijeli dan, te su mi blagodati pričinjavale osjećaj ugode i sigurnosti. Tek kasnije, negdje polovinom veljače, ponestalo bi drva i ugljena (ako ga je i bilo), potrošila se zimnica, ispraznile se sve zalihe, i tada sam znao zašto smo se zime uvijek bojali.

Neposredno prije Božića, kod moje sam Slavice primjećivao određenu dozu nervoze, makar je sve do tada išlo uobičajenim planom i tempom.  Kasnije sam shvatio da je tada počela razmišljati kako nabaviti bor, premda je svake godine bilo isto. Nismo ga mogli ni imali gdje kupiti. Trebalo je otići u Ratarsku šumu i jednostavno ga „ubrati“, što je grubo rečeno značilo – ukrasti. Jest da je šuma bila narodna, ili državna, svejedno, ali postojao je lugar koji je baš tih dana bio budniji nego obično, a susresti ga, onako s puškom na ramenu, bilo bi prava strava i užas s nesagledivim mogućim posljedicama.
Inače, Ratarsku smo šumu poznavali, kako bi rekli, kao svoj džep. Godinama smo iz nje nosili suho granje na glavi ili ramenima, i to nam je bilo skoro osnovno snabdijevanje s ogrjevom. I već bi tada mati zapamtila mjesto neke jele, i samo je trebalo doći prije nego je netko drugi uzme.


Kad je konačno rekla – idemo – bio je Badnjak, snijeg se lagano topio jer je zajužilo, i bila je „bljuzgavica“. Do šume smo se spustili Zorin dolom i oprezno ušli. I meni je srce kucalo od uzbuđenja i straha, a mati je pod kaputom skrivala malu sjekiricu. Nismo duboko ulazili jer je znala gdje bi trebao biti bor, a za rezervu, znala je i mjesto jedne male jele. Bor smo promašili, ali jelu smo brzo ugledali. Nakon nekoliko osvrtanja u svim pravcima, izvadila je sjekiricu, ali zbog njene tuposti, procedura je potrajala. U jednom trenu, ja sam se skamenio. Nisam mogao prozboriti ni riječ, a on, lugar, promatrao nas je iz neke pristojne udaljenosti. U svom kožnom kaputu, sa šeširom na glavi i nehajno obješenom puškom o ramenu, izgledao je poput debla, miran i nepomičan. Poznavao nas je, a i mi njega, jer smo se mnogo puta susretali. Majci nisam ništa rekao, a on je možda prozborio sebi u bradu – idi sirotinjo, jer i Bog će ti oprostiti.

Bor smo okitili rutinski, po sličnoj šabloni kao i svake godine. Prvo smo stavljali „mošanke“, pa orahe, a onda zvjezdice. Posebnu pažnju posvetio sam rasporedu vate u tankim dugim nizovima da bi što vjernije predstavljala snijeg. Jedina je novost i luksuz bila činjenica da smo kupili malene svjećice na nosačima koje je samo trebalo rasporediti i zakvačiti.
Po običaju, pod bor su došle jabuke božićnice, pšenica i sveta sličica, a majka je stavila i tanjur s orehnjačom da bude „bogatije“.

Vani su pucali s karbidom, a zvona su pozivala na polnoćku. U tom svečanom trenutku dobio sam odobrenje da zapalim svjećice na boru. Maleni plamenčići treperili su sve dok se u jednom trenu najviša svjećica nije srušila i zapalila vatu pored koje je padala. U očaju i šoku, oboje smo ostali nepomični, a bor se u trenutku pretvorio u goreću baklju. Bez riječi, mati je zgrabila kantu s vodom i svom silinom pokreta prolila je po plamtećem boru.

Vani je ponovo zvonilo, djeca su pucala  karbidom, a mi smo plakali. Nikako nisam mogao shvatiti zašto je mali Isusek dozvolio da nas snađe takva nesreća.

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.