Zatvorili sezonu, otvorili klet


Ima li smisla pisati o biciklizmu kad su dosadašnji akteri svoja sve afirmiranija dvokotačna prometala zamijenili skupim, rastrošnim, smrdljivim i bučnim četverokotačnim vozilima, kacige zimskim kapama s coflekima, biciklističke majice pernatim jaknama, a šumske staze, makadame i asfalt ljupkom kleticom nadomak Križevaca?
Moj je zaključak očito izvjestan čim Vam dolje u lijevom kutku čubi linkić ‘Opširnije’.

Veliki je interes vladao za svečano zatvaranje KUB sezone najavljeno za subotu rano poslijepodne. Isprva se činilo da se čak ni u slučaju mećave nećemo odreći svojih guvernala, ali kako je jutro odmicalo, a oblaci se primicali, zabrinuti KUB-ovci počeli su se meškoljiti, dvoumiti i međusobno si slati SMS-ove s iscrpnim vremenskim izvješćem za ostatak dana i klauzulom o osobnoj zabrinutosti.
Jeremijade u kojima su glavne uloge igrali 7˚ C, povremena kišica i gerijatrijska kuknjava polučile su uspjeha te je glasno i višeglasno odlučeno da biciklisti na obilježavanje završetka biciklističke sezone idu – automobilima.


Naša organizatorica i domaćica Sanja prvi je put otvorila svoju prelijepu klet za javnost upravo KUB-ovcima i time nam iskazala neizmjerljivu čast i u litrama mjerljivo zadovoljstvo.
Dobrodošlica je bila besprijekorna – na stolu ispod suncobrana dočekali su nas kanapeići i aperitivčići, pokraj stola nasmiješena i vidno uzbuđena domaćica, pod stolom nije još nikoga bilo, a vrijedni, ali dugoizbivajući Boro i poznati šmirant Tomo već su završavali roštilj.


Hladnoća je bila polarna i unatoč tome što se većina nas na nju pripremila, svako provirivanje sunca dočekano je s maničnim oduševljenjem. No kako je suncu dojadilo igrati se skrivača, popustilo je oblacima i povuklo se.
Kuhano nas vino ipak nije grijalo dovoljno da bismo se zadržali na pomračenoj vjetrometnoj livadi pa smo bili prisiljeni sjesti u dotad neoskvrnutu muzejsku izbicu.


Tu smo epifaniju vrlo svečano shvatili i bili smo ganuti iskazanom čašću da baš mi budemo prvi gosti koje je ova predivna kućica ikad ugostila. Naravno da nismo napravili nikakvu veću štetu. Ničim izazvan pad ružice s ručno izrađenog lustera rezolutno smo odbili pripisati svojoj nepažnji i šlampavosti.
Ova je etno kletica inače plod radišnosti i talenta Sanjinog oca koji je, osim truda, uložio mnogo vremena i utkao jedan nostalgično-tradicijski aorist u nju.


Iako je vrijeme bilo pravo jesensko, atmosfera u kleti bila je ljetna. No odavanje prigodne počasti ipak je bilo nužno pa je Dušica pročitala Galovićevu Crn-bel, a netom prije odrecitirali smo remek-djelo nepoznatog autora, Odu jeseni:

Kak prebiti cucki
megle se vlečeju

prek brega
Bog zna kam.

Stari pijanec,

skoro slepi,
v truloj kleti,
sam, kak pes.

Plesnivo lišče
veter odnaša,
vrapci ščokaju
kokošji drek.

Čoravi maček,
ofucani, grdi,
na poceku dršče,
betežen.

Vrag ti jebi
takvu lepotu.


Nas, srećom, ovakve teške jesenske misli nisu gonile niti smo jedni drugima dozvoljavali prepuštanje mračnoj kontemplaciji.

Naprotiv, nakon zagorenih pljeskavica i finih ćevapa i salata neki su od nas degustirali rakiju i bratimili/sestrimili se, Toma je sve iznenadila vrsnim poznavanjem tradicijskih plesova iznimno ruralnih krajeva, Sanja se isplesala do iznemoglosti te pošla na kratak odmor, što pak nije spriječilo našeg predsjednika Hrvoja da nastavi samo njemu milozvučno svirati žlicama i vilicama. Dok je jednonogi Mato drijemao na podu, a Mladen u čudu promatrao svijet oko sebe, Tomo se pokazao kao vrstan pseudopsihoanalitičar, koji je svojim drugim zanimanjem, didžejstvom naime, svaku pjesmu, ovisno o prirodi njezinog teksta, urođenim navijačkim sposobnostima posvećivao nekome od nas.


Nakon što je predsjednik napokon odložio svoje ritam oruđe, održao je kratak govor i zdravicu za sve nazočne, ne zaboravivši pritom i sve one kojih nema. U jednom se trenutku tužno osvrnuo na preostale visoke dužnosnike KUB-a koji su bili u okrnjenom sastavu.

Potpuno nep(r)ozvana, osjetila sam potrebu da i ja nešto kažem. Nesebično i patetično podijelila sam sa svima svoj lucidan zaključak da je KUB udruga koja je ne samo povezala sve nas bicikliste/hobiste već nam i omogućila da se kroz stotine lijepih i manje lijepih i nelijepih i stvarno gadnih kilometara koje smo zajedno prošli svi međusobno (bolje) upoznamo, pa čak i sprijateljimo.

Sa suzom u očima iskreno sam zahvalila svima na tome.

……….


Do dugo u noć brujao je agregat i smrdio benzin ispred Sanjine kleti, odzvanjala je kajkavska glazba s nekoliko bodulskih i nekih drugih iznimaka, a smijeh KUB-ovaca i njihovih simpatizera kotrljao se niz padinu osušenog kukuruzišta ispod sjajnog mlađaka.

Vidimo se na proljeće! Na biciklima, naravno.
Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.