Svima vama, kompjuterskim voajerima, koji umirete od znatiželje da saznate kakvi to i zašto manijakalni mazohisti uživaju u višesatnom ganjanju pedala po raznim, pa čak i nezamislivim putevima; sa žuljevima na rukama, bolom u mišićima, mušicama u ustima, prašinom u očima i povremenim psovkama u glavama – možda vam ovi reci pomognu da saznate i/ili pokušate shvatiti.
Prošlog je vikenda udruga KUB odradila svoje prve dvije vožnje. Subota je okupila 16, što privremenih, što stalnih, ushićenih posjedovatelja dvokotačnih prijatelja prirode, a nedjelja 10, više ili manje, istih.
Subotnji je entuzijazam bio toliki da se pri okupljanju jedva dočekalo da prođe pristojan frtalj namijenjen kasnećima, dok je u nedjelju bio vrlo mali broj (čitaj: 1) žudljivih koji su nestrpljivo ‘turirali’ svoj bajk čekajući ostale da se razbude i razbistre i napokon krenu s birtaškog okupljališta. No, i to se dogodilo.
I subotnja i nedjeljna vožnja imale su za cilj doći do jezera Čabraji u istoimenom mjestu, udaljenom 12 km od Križevaca; a bome i nazad.
Nakon dolaska do jezera i odmora kraj istog, subotnja se ekipa podijelila na kubiće i kubere, ovisno o tome koliko grijeha imaju za okajati, koliko bi uplakanih eventualno ostavili za sobom i koliko su vode ponijeli sa sobom.
Kubići su laganim tempom klačili Ivancem Križevačkim, Vojakovačkim Kloštrom i Majurcem. Mic po mic, dol po dol, brijeg po brijeg po brijeg i, 28 km kasnije, stigli su živi, rekreirani i ispunjeni nazad u Križevce.
Za razliku od kubića, kuberi su se odlučili za malo zahtjevniju i dulju rutu. A i ja, naivna, nejaka i trošna, zajedno s njima.
Nakon uvodnog guranja mog žutog teškaša po neopisivo strmom brijegu ne tako okrutne šume (srela sam i nemilosrdniju, Carevu Stranu, petnaestak redova kasnije), nešto manje ushićena, ali začudo, još uvijek radoznala, zajahala sam svog žutog matorca. Bilo mi je neprihvatljivo odmah se predati. A nije da takvih nije bilo.
Iako su momci bili stvarno neprepričljivi kavaliri i strpljivci (poklonjena su mi: 3 guranja bajka, 1 zamjensko guranje, 5 gutljaja ledenog čaja, 1 popravljanje kočnice, 1 odrvenjela rit (moja, naravno), 8 verbalnih potpora, 1 energetska čokoladica i bezbroj sućutnih pogleda), ne mogu se oteti dojmu da bi samo oni koji su s nekog drugog, empatičnog i obazrivog planeta mogli podnijeti takvo što i uspješno sakriti kosanje svojih avanturističkih zubića i kolutanje svojih, adrenalina žednih, očiju da bi ubili dosadu čekajući mene da dojašem ili doguram svog pretilca. Da se razumijemo, po ravnicama sam rasturala!
Kad smo prošli Grujice, prof. Đuro nas je doveo do najdražeg mi dijela puta (ne računajući cilj) – do izvora rijeke Glogovnice, gdje smo se nakratko okrijepili i napunili bočice.
Zaredali su se Osijek Vojakovački, Dumača, polja, Smrdije, upute traktorista, puno šumskog lutanja, Sv. Vid, predivna priroda, vonjav zrak, pa skoro i suzica u mojim iscrpljenim očima, ali su momci bili vrlo motivirajući i ohrabrujući (vjerojatno pritom tješeći i bodreći sami sebe da izdrže, da me otrpe i uspiju se iskontrolirati još malo, a onda će me se riješiti – ako je Bog na njihovoj strani – zauvijek).
Ali ni u jednom trenutku nisam se osjećala ko zmusano siroče. Tutnjali su i letjeli pored mene ostavljajući za sobom vihore lišća, lom grančica, blato u letu i prašnjavu maglicu, ali ne i mene. Uvijek su se nekako uspjeli stvorili preda mnom da mi podignu dušu svaki put kad sam je ispustila. Moji su vilenjaci nježno i lukavo brinuli o meni.
I Prođo je zaostajao, čak je i glumio da je na rubu svijesti i da ga noge nemoguće peku samo da bih se ja bolje osjećala. Netko je glumio grčeve, Šaško i Đuro su glumili da im nije teško voziti uz brijeg istovremeno držeći mog korpulentnog žućka za desnu ručku, a Hamba je čak glumio da smo se izgubili u šumi.
Dan je bio predivan, a ja ipak, pokazalo se, nesalomljiva. Nisu me uspjela pokolebati (iako im je malo nedostajalo) ni četiri ispadanja lanca ni tri blokade zadnje kočnice ni koprive ni sudar ni dva pada ni nepropisno parkirani balvani ni mravinjak ni tristo klipova kukuruza, a bome ni blatne lokve.
Zapravo sam na kraju bila oduševljena. Naravno, vilenjacima, ali i križnoputevskim stazama, čak i svojom amaterskom vožnjom i dugo neizvjesnim, ali na kraju odlično provedenim danom.
Nedjelja, lijena i ležerna kakva obično jest, prošla je u revijalnom tonu: standardni put do Čabraja brzinom ne većom od 15 km/h, uz dašak avanture i svježine kroz kratku šumicu. Dva sata kasnije, vratili smo se poletni, zadovoljni i razbuđeni u svoj mili grad.
Hvala svim kubovcima s kojima sam imala čast prijeći skoro 60 km, unaprijed hvala onima s kojima ću to tek učiniti (ako će, nakon ovoga, takvih uopće više biti), hvala kuberima što me nisu ostavili divljim svinjama, a hvala i vama, dragi čitatelji, na posvećenom vidu i vremenu.
Komentari su zatvoreni.