Magdalena i leptiri

Magdalena_Kranjčić_Megi_utrka_Dan_Grada_leptiriPobjednici odnose medalje i pokale, ali na svojim leđima nose i teret slave. Oko šampiona uvijek je gužva i do njih se teško probiti. Čestitari po zadatku, pa treneri i ostala struka, a onda društvo iz kvarta, ulice, škole. Na kraju su tu oni najbliži i najdraži – roditelji, mame, tate, bake, djedovi. Na tradicionalnoj uličnoj utrci za Dan grada, uz puno nadarenih djevojčica i dječaka, onih koji treniraju i onih koji trče samo taj dan, jedna mala trkačica posebno me oduševila. Ne zato jer je pobijedila u utrci, već način kako je to uradila i kako se radovala svojoj pobjedi.

Stajao sam na zavoju, stotinjak metara prije ulaska u cilj i gledao je kako s osmjehom na malom lijepom dječjem licu ponavlja “Ja sam prva, ja sam prva, ja smo pobijedila!”

Bila je to utrka na 300 metara, za učenice prvog i drugog razreda za osnovne škole. Slavila je Magdalena Kranjčić, od svih zvana Megi, iz OŠ Ljudevita Modeca. Budući da i sam spadam u one koji vole biti uz pobjednike, pokušao sam nemoguće – prići joj i saznati koja je tajna njenog uspjeha, ali još više koji je razlog njene, tako iskrene radosti?! Nisam joj znao ime i prezime, mamu ili tatu, ni nadimak, pa sam morao malo sačekati da se stiša ta silna dječja radost i onda samo je konačno ulovio i uputio, kako je to običaj, nekoliko kurtoaznih riječi.

– “Ljepotice mala, koja si bila i kako se ti zoveš uopće?”
– “Bila sam prva, pa zar niste vidjeli – prva sam, pobijedila sam”, rekla mi je još zadihana. “Zovem se Magdalena, ali svi me zovu Megi…”
– “Magdalena, krasno ime, to je skraćeno od ovoga Megi?”, pokušao sam je zbuniti.
– “Ne, ma neee!”, podigla je obrve.
– “Megi, želim s tobom napraviti mali intervju, pristaješ li?”, upitao sam je.
– “Oh, samo da se malo zbrojim”, smirila je moje reporterske strasti, a ja sam je pozdravio i obećao joj: “Megi, naći ću ja tebe, sad idi slavi… hvala ti za osmijeh na cilju i još jednom čestitam na pobjedi!”

Dan poslije pronašao sam Megi i porazgovarao s njom, saznao sam interesantne stvarčice, dojmljiva razmišljanja.
– “Megi je li ovo tvoja prva pobjeda na nekoj utrci?”
– “Nee, prije dvije godina pobijedila sam za male djevojčice u uličnoj utrci u Koprivnici, a tu doma sam trčala i prošle godine.”
– “Pobijedila si?”
– “Ne, ne, bila sam osamnaesta…”
– “Pa kako, lani osamnaesta, a jučer uvjerljivo prva?”
– “Prošle godine nas je bilo tako puna u utrci, a ja sam bila sitna, baš sitna i nisam se mogla gurati i tako.”
– “Izrasla si kao iz vode?”
– “Paaa…”, ogleda se kao da se mjeri i slatko se smije, Megi koja jedva da dopire iz fotelje.
– “Jesi imala tremu prije utrke?”
– “Jesam, onako malo, kao leptirići u trbuhu, ali kasnije, u utrci sam zaboravila imati tremu, samo sam trčala brže, još brže i ono joooš, još malo, a onda je sve bilo gotovo. I bila sam prva.”
– “Je li ljepše biti prva u razredu, u ulici, u gradu, što je najslađe?”
– “Biti prva na domaćem terenu, to je najslađe i najvažnije”, mudro zbori Megi. “Evo ja sad stanujem u najbržoj ulici u gradu, a grad ima tako puno ulica, zar ne?!”
– “Ima, da”, potvrđujem ja njen zaključak i pitam: “Doma su ponosni na tebe?”
– “Svi, baš svi…”
– “Megi, meni je onaj krug na igralištu strašno velik, koliko zapravo ima metara?”
– “Četiristo prva staza, ona zadnja, vanjska, malo više… haha.”
– “Nisi mi rekla jer te nisam pitao – kako, kada si se počela baviti atletikom?”
– “Išli smo kupiti tenisice, a i moja sestričina, koja je isto trkačica, znate nju je l’da?”, a sestričina sjedi pored nas i smijulji se.
– “Nju poznam”, kažem, “Ali ipak neće dobiti intervju jer samo prvaci dobivaju intervju u novinama. Nego, reci mi, hoćeš li ti stvarno biti atletičarka, trkačica, mislim jednoga dana…”
– “Sto posto!”, puca Megi, toliko sigurna u to da sam i sam siguran da hoće. Ipak je malo pikam:
– “A zar ti ne bi bilo ljepše i lakše biti manekenka, recimo ili da reklamiraš pastu za zubiće?”
– “Ja sam zadovoljna s ovim kaj imam, svojim izborom”, rezolutna je moja sugovornica, toliko da me pomalo plaši, pa postajem obziran u svojim pitanjima.
– “Megi, s obzirom na tvoje životno iskustvo što je najvažnije za biti, postati trkačica?”
– “Paziti na prehranu!”
– “Na prehranu? Ne razumijem, objasni mi malo.”
– “Ako papate kolačiće, pa opet papate, papate, onda se malo podeblja(va)te i onda ne možete nositi svoje kile i onda ste spori.”, mudro zaključuje Megi, a ja skrivam svoj trbuh.
– “Dalje, što je još važno?”
– “Vježbati, ići na pregled kod sportskog doktora, evo baš nas je trener obavijestio da idemo idući tjedan kod sportskog doktora.”
– “Jako pametno”, hrabrim je. “Sportaši idu kod doktora dok su zdravi, ponekad je poslije malo kasno pa se stvari zakompliciraju. Trener?”
– “Da, trener je jako važan. Možda i tenisice, da je dobra marka, ali i da lijepo izgledaju.”
– “Sve to kada je lijepo vrijeme, ali što rade trkači kada je ružno vrijeme, kiša, vjetar snijeg…?”
– “Paaa, mi krenemo, ako počne padati kiša mi odemo u teretanu…”
– “Da, vi liliputanci, a ovi veliki trkači?”
– “Oni? Oni trče i kisnu i zebu i cvokoću im zubi, hahaha…”
– “Što najviše voliš na treningu i koliko puta tjedno treniraš?”
– “2-3 puta, a najslađe mi je, osim kad svi u grupi trčimo, preskakati one male preponice. Ponekad se igramo lovice oko igrališta. I to mi je lijepo, iako nije važno.”
– “Megi, je li važnije u utrci samo sudjelovati ili je važnije biti prvi?”
– “Sudjelovati, jer sport je većinom zabava, možeš biti i deseti i lijepo se zabaviti…”
– “Za sada, a jednoga dana kad odrasteš? A obećala si biti trkačica…”
– “Paa, važno je sudjelovati, ali lijepo je biti prvi!”, poentira Megi svu mudrost sporta i zaboravljenog fer pleja, kao da ima 59, a ne samo 9 godina.
– “I za kraj, jesi imala kad sliku u novinama?”
– “Mislim da jesam u ’24 sata’, hahaha, neee, u ‘Podravcu…'”
– “Megi, baš ti hvala na ovom poučnom razgovoru i obećavam ti sliku u novinama. Želim ti uspjeha u školi i sportu, leptiriću!”

Već smo se pozdravili kad mi je palo napamet još jedno pitanje:
– “Megi, znaš li zašto samo u Križevcima nema prave atletske staze?”
Podigla je obrve i stisnula usne: “Paaaa…”
– “Nemoj se truditi, Magdalena”, rekao sam joj, “Jer na to pitanje čak ni ja nemam odgovor!”

Možda vam se svidi
  Subscribe  
Obavijesti me o
Grozdana Lobrović
Grozdana Lobrović

Bravooo za Magdalenu ! <3