Zimmer frei

I’ve got to admit it’s getting better
A little better all the time
(It couldn’t get no worse)
I have to admit it’s getting better 
It’s getting better since you’ve been mine

(“Getting better”, The Beatles, 1967.)

Zahvaljujući posebnoj skrbi za grad od strane HSS-a, sv. Marka i gospođe Baran, kiše zaobilaze Križevce. Na radost onih brižnih, već pomalo umornih žena koje ispred tunela, na mostu u Koruškoj, satima stoje na suncu i mjesecu i po tisuću puta, već osušenih grla i napuklih glasnica, kolonama vozača nude “zimmer frei”. Ova suša je božji dar, jer Križevci i okolica ne žive od poljoprivrede i ne jebe nas suša, ni sušne godine.

Možda tek one koji još sade, siju, beru i žanju, no ti su rijetki, oni koji nisu osjetili bilo vremena, nisu shvatili da ovaj kraj živi od neba, a ne od zemlje, da kruh svoj svagdašnji nećemo zaraditi žuljevima na ruci već sklopljenim mekim dlanovima i pogledom iza oblaka. Zima dolazi, a turistička sezona na sjevernoj polutki je pri kraju: Barcelona je prazna, Venecija tone, Beč je dekadentan, na Grenlandu Eskimi u iglue ugrađuju centralno, a križevačkim Stradunom od ranog jutra do sitnih sati još mile turisti. Kao keca na kraju partije pokera, Grad svake godine početkom rujna iz rukava izvadi sv. Marka.

Kod kanonizacije Marka Stjepana Krizina Vatikan nam je išao na ruku pa i to potvrđuje tezu da o nama, pored crnoga vraga, brine i sam Jahve. Turizam puni gradski proračun jer iznajmljivači soba i apartmana nisu u onih tri stotine poreznih obveznika čija je porezna rješenja šefica porezne uprave ponijela kući i spremila u peć za potpalu. Ekološka savjest za primjer!

Ako je vjerovati gospođi ministrici gradskog turističkog ureda, ove godine posebno su se tražili apartmani, ali i cijela imanja. Seoski turizam cvate, u podsezoni tradicionalno, a najposjećenije su male pitoreskne kleti po obroncima grada. Vikendom posebno, uz njih možete vidjeti brojne automobile, a oko ulaza u podrume vesele goste koji samo od večeri do ranoga jutra progovore svim jezicima i narječjima svijeta. Gospođa Gold turizmom kao dodatnom djelatnošću bavi se više od desetljeća. Kroz “Kapetanovu kuću” prošle su mnoge znane i neznane, obične i okrunjene glave pa ona ima pravu sliku turističkog buma na Križevačkoj rivijeri.

“Da, broj turista značajno je povećan, upravo je proporcionalan broju betonskih pragova i veličini deponija šodera koje Hrvatske željeznice i Hrvatske ceste ostavljaju na lageru lijevo od željezničke stanice. Posjećuju nas fini gosti, koji se već na ulazu u naše dvorište uredno izuvaju. Ne traže ni jesti ni piti. Žive kao tice nebeske, a grad razgledaju kroz prozore prije sna. Umorni od gledanja, najčešće okolice, liježu rano, kao susjedove kokice, a bude se uz pjev pijevca, očerupanog ‘starfuckera’, pa ne troše struju, još manje vodu.”

“Imali smo ove godine i jednog čudaka, profesora iz Splita, poželio je upoznati grad, okolicu, svetišta i svratišta. Došao je s velikim koferom kao da će ostati mjesec dana, a onda je prvo jutro otputovao u Varaždin, drugo u Bjelovar, a treće u Koprivnicu. Je, otišao je i do grada i vratio se držeći u rukama bilikum, naljepnicu za frižider sa sličicom sv. Marka i staklenku meda te počeo spremati stvari. ‘Idem kući u Split, i tamo imamo  male bilikume, velike demižone i sličice svih svetih. I domaćeg  meda.’ Ah što smo mogli, ljudi su čudni, sklonosti i očekivanja različita i teško je svima udovoljiti,” zaključila je gospođa Gold svoj osvrt na križevačku turističku zbilju.

Gospođa direktorica TZ-a s druge strane misli da se turizam kao strategija već isplati i da je problem samo u “starome dugu” (koji ona sada vraća) i “starome nijemom kadru” (koji je ona zamijenila). Radoznalo sam obišao svih osam štandova-kućica koje su, samo za dane sv. Marka, bile postavljene na šetalištu umjesto uz rub. Pogledao sam asortiman koji se nudi i tražio nešto autentično, naše Križevačko. Nisam našao baš ništa takovoga pa i dalje mislim da je za turistički ured uspjeh ako direktorica zaradi za svoju plaću i doprinose. Ideje donose novac, ideje imaju pametni ljudi, pa ih u skladu s podnebljem, prirodnim i povijesnim kulturnim blagom i tradicijom realiziraju. Prave “brand”, kako je sad to moderno reći.

Upravo onako kako je mladi Križevčanin na Korčuli gradu i svijetu prodao Marka Pola, iako su Polovo  porijeklo i veza s Korčulom u najmanju ruku dvojbeni. Ali, dečko je imao ideju i realizirao je. Nitko ne spori da je sv. Marko Križevčanin, i sam se tako deklarirao. Dakle, 1995. godine smo imali “brand”, ali nismo imali pamet, znanja, ideju. I koja sada korist gradu od te povijesne činjenice? Turizam – koji turizam, koji turisti, ponuda, koja ponuda? Dani sv. Marka postali su drugo “Spravišće”, a dečki u grimizno crvenim haljama rijetki su “turisti” koji su taj dan posjetili grad. Ali, oni ne troše, oni jesu trošak. Ne pružaju ruku na “Daj”, samo iščaše rame na “Evo”.

Kad već nismo znali iskoristiti povijest i tradiciju kao naše naslijeđe, okrenimo se zemlji, malom i srednjem obrtništvu, inače nam ni sv. Marko ni svi sveci pomoći neće. Dok se pred relikvijama bacate na koljena, izmolite “Oče naš” da vam Bog podari zrno pameti, a zemlji kojom hodate kapi zlatne kiše.

Vezano

Komentari su zatvoreni.