Prošli sam se vikend osjećala ko pretučena štuka. U petak su me grdo iscijedili 45-kilometarska vožnja po nastranoj šumi, vjetrina i sunce, a na Dan državnosti od sunčanice me spasilo svetište zvano klet.

Prije same vožnje na Dan antifašističke borbe, desetero luđaka antifašista koji su se odvažili rekreirati po paklenoj vrućini provelo je iza Đurine kuće čekajući profesora da stavi jedanaestu zakrpu na svoju zračnicu. Nije da nam nije godilo eskiviranje vožnje u tu sotonsku dob, ali, čovječe, koliko je to trajalo!

Nakon skoro dva sata terapije napokon, iako nerado, Đuro je shvatio da je za njega, ali i srcu mu priraslu zračnicu, najbolje da se oproste i da je pusti da počiva u miru. U svečanoj je tišini stavio novu zračnicu te je 8 kubovaca i dvije kuburice (eto, uvriježuje se predloženi termin) krenulo ulicom Ljudevita Modeca i preko pruge u meni dosad ne pretjerano znan kraj.


Spretno i manje spretno izmjenjivali su se asfalt, zemlja, cigla, šuma i šoder, kao i sunce i hladovina.
Ekipa je bila vrlo dobro raspoložena unatoč ćorsokacima u koje smo zapadali i nepostojanju baš nikakve staze u jednom dijelu šume Buk kroz koju smo prolazili.


Sanja je na svom razgolićenom tijelu osjećala zmijske poglede iz visoke šikare i pohotu krpelja, ali je uz potporu cijele ekipe uspjela stisnuti zube i potisnuti fobiju.
Oggy nam je jako nespretno pao i ozlijedio rame, ali, srećom, ne i svoj vedri duh. Ni svoj preskupi bajk.

Odmori su bili prilično česti, što zbog vremenskih, što zbog terenskih uvjeta, a što zbog hrane u našim ruksacima koja nas je činila nestrpljivima. Na svakoj smo pauzi tako odštovali Tomekovu pljosku i gricnuli pokoji komadić sendviča, čokoladice ili banane.


Ja sam već tradicionalno ispitivala tko je što ponio i žicala degustaciju svakog jela i pila koje mi se učinilo egzotičnijim od kruha i mlijeka. Kad su me svi počeli pomalo poprijeko gledati, ja sam u hipu nabacila facu izmučenog rudara osuđenog na smrt pa su mi ipak šutke predali svoje zalihe.

Kad smo završili s off roadom (jeste li znali da su stanovnici ruralnih sredina slobodno preveli ovaj termin kao ‘Kud te vrag je*e’?), izašli smo na glavnu cestu u Carevdaru. Izludjela me vožnja provedena u bespoštednoj borbi nadmoćnog vjetra i mojih nejakih prsa.

Taman kad sam se skoro navikla na osjećaj da okrećem pedale, a stojim na mjestu, stali smo pred dućanom u Vojakovačkom Kloštru na mali odmor, punjenje bidona od strane ljubazne susjede iz Brezovog mosta, prtljanje oko Đurine gume (neprežaljena mu se osvetila i odozgo mu poslala trn), malo hranjenja i konzultiranje.

Ja sam navijala za to da protutnjimo Majurcem (ako bi se to uopće moglo nazvati tutnjanjem uz onakav prsni vjetar) jer me već hvatala nostalgija, ne toliko za domom, koliko za krevetom, ali ostali su baš bili mazohistički raspoloženi i nije im bilo dosta 30 kilometara koliko smo do onda prošli, te su žeđ za kilometrima htjeli utažiti putem do Čabraja. Nije mi se dalo samoj do Križevaca pa sam uz nemalo gunđanja krenula s njima.


Na Čabrajima nas je dočekala otvorena drvena improvizacija kafića, hladna voda, isto takvo pivo i Šokta, sok s kojim sam se susrela prvi i zadnji put u životu.

Dok su se svi zabavljali i slušali glazbu, a Boro se poput istrošenog kljuseta izvalio uz jezero, meni je Šokta priuštila takve grčeve da sam na kraju bila prisiljena zamoliti Sanju njezin pribor za prvu pomoć i drugarsku stražu dok ja darujem Majku prirodu. Ne pamtim jesam li to ikad prije učinila u šumi, ali nakon toga osjetila sam takvu povezanost s prirodom kao nikad prije. O olakšanju da ni ne pričam.


Ma koliko razgaljena i euforična bila zbog tog produhovljeog iskustva, ipak to nisam mogla podijeliti s ekipom jer bi najvjerojatnije, sablažnjivih izraza, zahtijevali da odmah krenemo. Ovako sam si lukavo izmamila još malo predaha.

Pred polazak kući, došlo je do podjele: kuberi su otišli Putem vilenjaka, a mi ostali regularnim putem do Križevaca. Doma sam došla unezvijereno umorna.

No, ta vožnja, sa svim svojim kilometrima, darežljivom, duhovitom i brojnom ekipom, nešto dužim odmorom na Čabrajima i mojim iskonskim povezivanjem s prirodom ipak ne može ozbiljno konkurirati vožnji od ponedjeljka.


Tresli su nas kvrgavi putevi, šibalo nas trnje, pržilo nas sunce i na jednoj i na drugoj vožnji, ali su nas na potonjoj, 22 kilometra dugoj, usred obilaska kleti iznad Helene, taman kad je Toma hrabro priznala da joj otkazuju svi organi na sunčini i nezgodnim usponima, dobri polugoli ljudi iz obližnje kleti ponudili odličnim hladnim gemištom koji je došao u paketu s klupicama, debelim hladom, pirkanjem vjetrića i, naravno, pitoresknim domaćinima.


Baš kad su dvije polunage obitelji odložile motike, ravno sa zvizdana najetjelo je nas šestero siročića (Tomislav, Mladen, Nikola, predsjednik, Toma i ja). Kad nam je dobri čovjek povikao nešto iz čega smo jasno razaznali samo riječ gemišt, sva je nahočad, kao jedan, pobacala svoje bicikle i otrčala prema glasu s visina. Osim mene, naravno. Tek kad sam zbrinula svog Eminensa, približila ga gemištu i osigurala mu pristojno mjesto u hladu.

Kad smo se okrijepili, saznali tko kletuje u bližoj i daljoj okolici, poznajemo li neke iste ljude, poslikali se, pokušali vabiti njihovu djecu da nas se pridruže i sl., glavom mi je prostroboskopiralo gnijezdo stršljena pokraj kojeg smo stali, prenašanje naših prijevoza preko trnja pri izlasku iz šume, očajničko dozivanje ostatka ekipe za kojom smo Hrvoje, Toma i ja zaostali u istoj toj šumi i sve se to sad činilo kao nečiji tuđi ružan san.

Zahvalili smo dragim domaćinima, oprostili se od njih, malo razgledali okolne kleti i napokon prestali voziti uzbrdo. Iz Glogovnice smo se spustili na glavnu cestu. Izašli smo pred Ivanec Križevački i nastavili za Križevce.

Ovom prilikom još jednom moram zahvaliti Tomi koja nas je pronicljivo podsjetila zbog čijeg smo zamora i skorog kolapsa stali gdje već jesmo i par minuta kasnije zaprimili poziv za spasonosni gemišt.

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.