Izbornik
FacebookTwitterGoogle+RSSYouTube

Povijest rocka – 70-te godine (2)

Funk glazba, čiji su temelji postavljeni još drugom
polovicom šezdesetih godina (James Brown, Sly & The Family Stone), svoj
procvat i potpuni izražaj dočekala je početkom sedamdesetih godina kada je
bandovi poput Rare Earth i Jackson Five (sa mladim Michaelom Jacksonom) dovode
na sam vrh ljestvica.

Kao najkreativniji funk izvođači u to doba isticali su se
George Clinton, Kool And The Gang, Labelle, Commodores i dr. S popularizacijom
funka, polako je došlo do pojave novog plesnog pokreta i histerije slične onoj
koju je donio twist na početku šezdesetih. Tako je u  jeku klasičnog rocka i pop rocka u prvoj
polovici sedamdesetih (oko 1973.) započela era tzv. disco glazbe. Disco glazba
može se opisati kao glazba izrazito plesnih ritmova sa elementima soula i funka.
Pojavivši se prvenstveno kao europski fenomen (ime je dobila po francuskoj
riječi discoteque, što je predstavljalo noćni klub u kojem je bila puštana
snimljena glazba), uskoro se proširila svijetom i postala vrlo popularna,
osobito u SAD-u. Jedna od najranijih i najpoznatijih diskoteka u SAD-u bio je
Studio 54 u New Yorku, koji je postavio standard za mnoge takve kasnije
klubove. Disco glazba preuzela je i neka obilježja hippie kulture, što je
najviše bilo vidljivo po slobodnoj plesnoj izvedbi, šarenim odijelima,
psihodeličnom osvjetljenju prostora, itd.  

Jedan od karakterističnih disco izvođača bio je Barry White, poznat po svojim senzualnim
baladama poput Can’t Get Enough Of Your
Love
(1974.), You’re The First The Last My Everything (1974.).

Sredinom sedamdesetih u disco glazbu ulaze i klavijature –
jedan od najzaslužnijih za to bio je njemački klavijaturist i producent Giorgio
Moroder
, čija je suradnja sa američkom soul divom Donnom Summer donijela hitove
poput Love To Love You Baby (1975.) i I Feel Love (1976.) te navijestila
rođenje tzv. synth-popa.

Vrlo popularna australska grupa The Bee Gees, koju je
predvodio Barry Gibb, okrenula se korištenju klavijatura u pjesmama poput Jive
Talking
(1975.) i You Should Be Dancing (1976.), a svoj najveći uspjeh postižu
1977. godine soundtrackom za film Saturday Night Fever, na kojem se između
ostalih nalazila i pjesma koja je postala veliki hit širom svijeta – Staying
Alive
.

Spomenuti film potaknuo je uzdizanje disco glazbe do svoje
najveće popularnosti, a čak su i neki rock izvođači (Rod Steward, Queen, The
Rolling Stones, Grateful Dead) uveli elemente te glazbe u svojim skladbama.

Jedna od diva disco glazbe koju svakako treba spomenuti je
Gloria Gaynor, čiji je veliki hit I Will Survive postao jedna od najpoznatijih
i najizvođenijih skladbi sedamdesetih. Također su vrlo popularne grupe bile
švedska pop atrakcija ABBA (Dancing Queen) te njemačka Boney M (Rasputin).  

Zlatno doba disco glazbe potrajalo je do kraja sedamdesetih
godina, točnije 1979. godine, koja je donijela nekoliko disco himni kao npr.
YMCA grupe Village People te We Are Family grupe Sister Sledge.

Kao odgovor na komercijalnu producentski orijentiranu disco
glazbu te arena rock koji je na neki način predstavljao komercijalizaciju
progresivnog rocka, rodio se punk rock. Rani punk rock uglavnom je preuzeo
obilježja iz garage rocka – odlikovao se jednostavnijim zvukom i većom
dinamičnošću, a bandovi koji su ga svirali nisu nužno bili profesionalni
glazbenici. Dobar dio punk rock bandova odbacivao je obilježja hippie kulture i
predstavljao protutežu tzv. mainstream glazbi.

Kada je 1975. godine Patti Smith izdala svoj prvi album
Horses, inspirirala je bandove koji su svirali garage rock i potaknula nastanak
punk pokreta. No još su neki bandovi ranih sedamdesetih predstavljali korijene
budućeg punk rocka – The Velvet Underground, The Stooges, MC5, The New York Dolls,
Roxy Music i ostali.

Najistaknutiji bandovi u eri punk rock glazbe svakako su
bili Sex Pistols u Velikoj Britaniji i The Ramones u SAD-u. Sex Pistolsi bili
su više od punk banda – oni su predstavljali vrlo uspješan glazbeni projekt pod
vodstvom svoga managera Malcolma McLarena; od pomno odabranih umjetničkih imena
(Sid Vicious i Johnny Rotten), preko naglašavanja svojih nihilističnih i
anarhističkih stavova, sve do nekonvencionalne odjeće koju je posebno za njih
dizajnirala modna kreatorica Vivienne Westwood. Iako njihove pjesme nisu bile
često izvođene, ubrzo su dospjele na vrhove ljestvica u Velikoj Britaniji. Prva
dva singla Anarchy In The UK i God Save The Queen najbolje su oslikavala njihov
temperament i glazbenu pojavu.

Uspjeh Sex Pistolsa otvorio je put ka vrhu još jednog
velikog britanskog punk banda – The Clash, koji su bili više idealistički
nastrojeni a u čijoj su glazbi  više bili
vidljivi politički motivi i osvještenost za društvena zbivanja. Od hitova grupe
The Clash sigurno najpoznatiji je Should I Stay Or Should I Go dok se od albuma
najviše istaknuo London Calling.   

The Ramones, koji su prednjačili na punk sceni New Yorka (ali
i SAD-a), bili su jednako agresivnog izričaja, no njihova glazba nije imala
politička obilježja, nego su dosta česti bili motivi ljubavi i odrastanja.

Punk glazba nije doživjela takvu popularnost i nije bila
toliko izvođena kao disco glazba. Na kraju sedamdesetih pojavili su se bandovi
koji su imali obilježja punk rocka, no njihova glazba bila je poetičnija i više
naginjala umjetničkim motivima. Takva glazba nazvana je new wave, a obuhvaćala
je dosta različite bandove kojima je bilo zajedničko to da su svirali neku
vrstu blažeg i sporijeg oblika punka, iako su zapravo potekli iz različitih
stilova poput popa, reggaea, eksperimentalnog rocka i sl. Neki od istaknutijih
bandova new wavea bili The Cars, The Go-go’s, The Pretenders, The Police,
Blondie (koji su predstavljali vezu između punk i disco glazbe), Talking Heads,
te u osamdesetima R.E.M., U2 i dr.  

Sljedeći put selimo u osamdesete te ćemo vidjeti
raznovrsnost rock stilova koje su te godine donijele.