Odlazi iz naših života još jedna institucija iz križevačke prošlosti koja je ostavila trag i doživljaje kao rijetko koja druga ustanova. Kao odgojna, popularno-znanstvena, glazbeno-scenska, zabavna i višestruko živa građevina, staro križevačko kino, službenog imena Kalnik, srušeno je kako bi se na njegovom mjestu podigla poslovno-stambena zgrada. U ime brojnih naraštaja Križevčana, odraslih pred velikim platnenim ekranom, predlažem da zapalimo svijeću svi mi kojima je kino draga uspomena iz djetinjstva i mladosti.
Pamtimo filmove i ugođaj koji se ne da usporediti s današnjim moderniziranim dvoranama. Jer u tom našem kinu mi gledatelji bili smo sudionici predstave zajedno s glumcima. U napetim scenama glasno bismo ih upozoravali na moguću opasnost. Atmosfera bi dosegla vrhunac u vesternima kad je američka plava konjica u galopu nahrupila pred gledalište jureći indijance. Tada bi skočili na noge branitelji kauboja iz prvih redova i zatoptali cipelama i čizmama tako da je izgledalo kao da se diže prašina i da iznad nas fičukaju meci koltova i vinčesterki. Komentari i navijanje ne bi prestali ni kad bi se na platnu pojavila velika slova THE END.
Nerijetko bi situaciju spašavali redari prigodno odjeveni u sakoe sa srebrnim gumbima, gospon Štef i gospođa Kuzmanica, koje i dandanas pamtimo jedino po nadimcima. Raspored prikazivanja i struktura gledatelja ovisila bi o popularnosti filmova. Mlađi su išli na kaubojce matinejom s početkom u 10 sati, što se često sudaralo s nedjeljnom misom u crkvi pa bi uvijek neki od prijatelja, po zadatku, otišao na misu kako bi se doma mogla prepričati propovijed.
Filmske predstave u poslijepodnevnom i večernjem terminu bile su za odraslu publiku u 16, 18 i 20 sati. U kino se nije išlo samo radi gledanja filmova nego i zbog društva, kako bi se zaljubljeni u mraku držali za ruke. Naši stariji sugrađani pamtili su nijeme filmove koje bi uz glasovirsku glazbu pratili iskusni klaviristi, jedan od njih bio je i nekadašnji učitelj glazbe Dragutin Fresl.
Kino Kalnik je i dvaput gorjelo čemu je čini se glavni uzrok bilo samozapaljenje filmske vrpce zbog pregrijane aparature. Rušenjem zgrade kina srušeno je i jedno povijesno razdoblje na koje će podsjećati tek nekoliko starih preklopnih kinosjedalica pred zgradom muzeja. Možda ih je trebalo sačuvati i više kao svojevrsni spomenik. THE END !
Komentari su zatvoreni.