H-M: Geometrijska renesansa ‘četveroručnog’ slikanja

Dijalogom dosegnuti skladnost stavova u procesu likovnog čina, u dovršenom djelu postignuti jedinstvenost dojma, sačuvati posebnost umjetničkih senzibiliteta bez nametljivosti osobnosti. U konačnici postići umjetničku autentičnost vidljivu u nizu ostvarenja. Htjenje je to Dražena Josipa Pavića i Ivana Lovrekovića koji već godinama promišljaju i realiziraju slike sinteze dviju duhovnosti i dvije ruke.

Riječi su ovo iz uvoda predgovora što ga je k ciklusu slika Geometrijska renesansa napisao likovni kritičar Stanko Špoljarić. Istoimena je izložba sinoć otvorena u Likovnoj galeriji Gradskog muzeja Križevci, što je ujedno, s ponosom smo akceptirali, prva u nizu izložbi kojima će živopisni slikarski dvojac svoj novi ciklus predstaviti diljem Hrvatske.

Uz uvijek znano Homenovo korektno domaćinstvo i jednako tako neizostavnu gužvu koja prati otvorenja likovnih izložbi u našem gradu, izložbu je otvorio gradonačelnik Branko Hrg.

Pavić i Lovreković na određen su način slikarski fenomen, koji prividno ne referira ni sa čim u njihovom radu. Rade zajedno. I to doslovce. Zajedno sjedaju pred platno, te istovremeno, svaki s jedne strane, pa onda zamijenivši strane, kao u nekom ritualnom plesu, obilaze i ‘četveroručno’ realiziraju sliku. Fenomen je u tome, i to je ono što je u njihovom radu vjerojatno zagonetka, što rezultat djeluje potpuno individualno jedinstveno. Štoviše, a što posebno dokazuje i ovaj novi ciklus, i njihov slikarski razvoj djeluje jedinstveno.
I tu možda stojimo pred jednim novim dometom ljudskog duha. Prihvatimo li da se dva likovna senzibiliteta negdje sretnu, te da počnu djelovati kao jedan (ne ‘zajedno’, nego kao dvije osobe jedne jedinke), ali tada ćemo očekivati da taj izraz ostane statičan, da niti jedna osobnost tog dvoosobnog autora ne pokuša narušiti krhku ravnotežu. Naprotiv, ovaj nas živahni dvojac redovito iznenađuje novim razvojnim projektima, kakav je upravo i ovaj koji od sinoć predstavljaju u Križevcima.

Geometrijska renesansa surov je atak na vizualno, svojevrsno ‘bombardiranje očnog živca’, silovit spoj nespojivoga, izbalansirani pojedinačni likovni motivi (smije li se u analizi likovnog djela reći ‘likovni citati’?), izvedeni u maniri mekog hiperealizma (kojega se u radu istog autorskog dvojca sjećamo u ciklusima koje su slikali pred oko 15-20 godina), postavljeni na formatiranu teksturu surovog geometrijskog uzorka u živim, štoviše agresivnim bojama. Kontrapunkt je toliko radikalan da je mjestimično naporan za percepciju, osjetimo se izazvanima pogledom izdvojiti nježnu jabuku, krišku kruha, lutka, fragmetirani pejzaž, iz vasarelijevskog miljea šarenih kocki, apstraktnog geometrijskog mizansena na kojeg bi se pogled mogao ‘porezati’.

Je li to slikarov mentalni autoportret u apsurdnom svijetu u kojemu izbalansirani ‘musée imagine’ senzibilnog pojedinca ostaje izložen rezovima hladne logike ovog novog tisućljeća, ili je to autorov protest protiv tog istog vremena? Ili možda jedna osobna inventura globalizacijske bujice koja nezadrživo prodire i u likovnu umjetnost, inventura bogata magritovskim, vasarelijevskim i dalijevskim citatima, te kojom manje vidljivom asocijacijom na velikog Pabla?

Ili je odgovor u slici ‘geometrijska renesansa 45’, u nizu strelica koje, nasuprot dojma ograničenosti kojeg na trenutke stječemo, otvaraju mogućnosti?

Možda vam se svidi

Komentari su zatvoreni.