Povodom 10. godišnjice gostovanja Varaždinskih baroknih večeri u Križevcima
Prigodne obljetnice izvrstan su poticaj da pokušamo analitički sagledati „ono prije“ pa makar i kao odgovor na maštanje o onome što bi željeli da dođe poslije (jer rijetke su obljetnice koje ne pretpostavljaju daljnji kontinuitet). Isto tako, iz odabranog naslova možemo iščitati želju da se jedan određeni fenomen promotri na relaciji koja je nužno dvosmjerna: koliko Križevčani trebaju glazbenu kulturu, toliko i bilo koji koncertni događaj u Križevcima treba kulturne Križevčane. Samo nas taj međusobni odnos može dovesti do spoznaje pravog značenja ovogodišnjeg desetog po redu koncerta Varaždinskih baroknih večeri u Križevcima.
No, dotaknimo na početku kratko povijesni kontekst. Prvi koncert Varaždinskih baroknih večeri u Grkokatoličkoj katedrali održan je 23. rujna 2004., a nastupio je Zagrebački gitaristički kvartet. Izvrsno se početak održavanja koncerata u katedrali poklopio s razdobljem ekonomskog prosperiteta pa je već 2005. gostovala Slovenska filharmonija i Slovenski komorni zbor pod ravnanjem V. Kranjčevića (cijena ulaznice bila je 100 kn!), a niz nastupa izvrsnih orkestara nastavio do 2009. (2006. Zagrebački solisti, 2007. orkestar Capella Istropolitana iz Slovačke, 2008. nizozemski Brisk Recorder Quartet i 2009. Helsinki baroque orchestra). Posljednje tri godine obilježili su manji ansambli s nesvakidašnjem programom (2010. trio Pantagruel iz Njemačke, 2011. kostimirani barokni ansambl Marquise iz Budimpešte i prošle godine izraelski Ansambl Naya sa kombinacijom baroknih i židovskih napjeva), dok je ovogodišnji obljetnički koncert anambla Musica Antiqua Russica vezan uz tradicionalni zvuk iz prve faze, ali nastavlja recesijski kvantitativni model druge faze. Trebali bi nadalje pristojno spomenuti i neke zaslužne pojedince koji su pomogli u organizaciji, no tako bi naš tekst počeo nalikovati telefonskom imeniku. Oni zaslužni ionako su svjesni svojih djela.
Promotrimo radije na početku spomenuti dvosmjerni odnos, najprije onaj prema Križevčanima. Evidentno je da se križevačka glazbena scena vrti oko domaćih izvođačkih snaga, prvenstveno tamburaša, puhača i zbora. Ono što najviše nedostaje je kamen temeljac zapadnoeuropske glazbene kulture – gudači. Vjerojatno niti jedan drugi zvuk ne može nadomjestit metanarativnu funkciju gudačkog aparata, a koncerti u sklopu Varaždinskih baroknih večeri izvrsna su prilika da se na krajnje jednostavan način ugoste renomirani orkestri, što je u prosperitetnom razdoblju spomenutom gore i bio najčešći slučaj. S druge strane, gostovanja manjih ansambala unazad nekoliko godina pridonijela su glazbenoj raznolikosti, jer čuti kontratenora (Yaniv d’Or 2012.) usred Križevaca još je egzotičnije nego čuti gudače. Zaoštrimo ipak priču na još patetičniji način: svaka osoba bi kroz odgojni proces trebala dobiti priliku da u svojem intelektualnom aparatu uživo pohrani tradicionalni zvuk naše glazbene kulture, a gostovanja kao što su koncerti Varaždinskih baroknih večeri puno su bezbolniji način od odlaska u obližnju kulturnu metropolu. Učenici križevačke glazbene škole već imaju tu obavezu svakog rujna, možda bi „obični“ srednjoškolci trebali dobiti svoju priliku za glazbenu kulturu.
Baš kao što je uobičajeno u obljetničkim tekstovima u gornjim smo se redcima prepustili najprije kronici i kasnije lamentaciji, pa bi sada trebali logično preći u apoteozni dio. Suprotno fenomenološko gledište, ono od Križevčana, može nam poslužiti na ovom mjestu, a inače nelagodna insajderska pozicija ovdje je krucijalna. Najbanalnije rečeno, svaki rujanski koncert u Grkokatoličkoj katedrali budi veliki interes, što je simptomatično već samo za sebe. No, prije svega veći dio stalne publike je svjestan zašto su došli baš na taj koncert. Nije to neka prilika za samoreprezentaciju jer malograđanština u postmodernom svijetu ne igra nikakvu realnu ulogu (barem u koncertnom životu), nisu došli podržati svojeg rođaka na pozornici i nisu slučajno zalutali na večernju misu. Koliko god je teško neke uvjeriti u to, uživanje u visokoj umjetnosti nije nužno proporcionalno broju stanovnika. Ako neki Zagrepčanin propusti Pogorelićev recital u Lisinskom, nema veze, slijedeće godine će vjerojatno ponovno dobiti priliku ili će teškog srca poslušati Kissina slijedeći tjedan. Križevčani nemaju takvu ekskluzivu u svojem dvorištu. Njima nije problem svu svoju slušateljsku energiju ispustiti na tom rujanskom koncertu u Katedrali, imat će prilike u slijedećih godinu dana obnoviti svoj entuzijazam. Baš zbog toga su male sredine specifične, one su jače u odnosu od njih nego prema njima.
Ovom skromnom analizom željeli smo se prvenstveno pridružiti obljetničkoj atmosferi, ali bi ipak trebali na kraju izravno odgovoriti na dvojakost naslovnog pitanja. DA, Križevčani imaju potrebnu glazbenu kulturu kako bi apsorbirali ponuđeni koncert, i DA, Križevčani imaju u koncertu Varaždinskih baroknih večeri zadnju slamku tradicionalne glazbene kulture. Možda se, da bi to uvidjeli, potrebno makar nakratko odmaknuti od svakodnevnog okruženja, jer kada sjedite na istom mjestu dugi niz godina uobičajene stvari vam postanu nezanimljive. Unazad 10 godina koncerti Varaždinskih baroknih večeri u Križevcima postali su uobičajena stvar. Nemojmo dopustiti da zbog toga pređu u kategoriju nezanimljivog.
Komentari su zatvoreni.