križevci.info - nezavisni portal grada Križevaca

Kolumne / O sportu po malo  Nogometanje po križevački...

Neću reći ništa novoga kad kažem da su Križevci jedna od sredina u kojoj se uspjesi koje postižu naši sugrađani na različitim poljima, premalo cijene. U stotinu godina aktivnog igranja u „najljepšem kraljevskom gradiću na svijetu“, nogomet je postao neraskidiva neposrednost života. Stotinu godina prijateljstva, druženja i zajedništva mladih, stotinu godina radosti i tuge, pobjeda i poraza, nesebičnosti, skromnosti i zavidnih sportskih rezultata, su iza nas.

Nezahvalno bi bilo uspoređivati kvalitetu nogometne igre i igrača kroz toliko vremensko razdoblje, zato je najbolje da to i dalje ostavimo križevačkim nogometnim zaljubljenicima, da na svojim mnogobrojnim druženjima vode o tome „vječne“ usporedbe i rasprave. Lijepo se danas prisjetiti kako se nekad igrao nogomet za sendvič, „šabesu“, aru ili tanžerinu. Naravno, tada su se jeli kukuruzni žganci, kaša, prežgana juha i ostali „specijaliteti“ maminih kuhinja, vitamini se nisu kupovali u ljekarnama već su se skupljali po voćnjacima i živicama, meso je tada za većinu bilo rijetka poslastica, i nije se vodila neka posebna briga o „prehrani“ sportaša. Ipak, to je bilo vrijeme, kada su križevački nogometaši ostvarivali zapažene sportske rezultate, uživali status lokalnih zvijezda i mamili uzdahe ljepšeg spola. Nogomet je bio zabava koja je svake nedjelje okupljala mnoštvo naših sugrađana na Gradskom stadionu, kako bi uživali u igri i sportskom nadmetanju. Od 1974. godine kada je osnovana prva pionirska nogometna ekipa u  NK „Čelik“, mnoštvo djece različitog uzrasta okuplja se na livadi pokraj stadiona i radi svoje prve nogometne korake. Desetljećima je seniorska ekipa NK „Čelik“ bila otvorena za nastavak nogometne karijere onih najkvalitetnijih iz „omladinskog“ pogona. Društvene i političke promjene devedesetih godina prošlog stoljeća, počele su ostavljati svoj trag na nogometu i nogometnim klubovima. Nogomet, ne samo u Križevcima već i puno šire, gotovo preko noći od svrhe postaje sredstvo. Posebno potaknut osvajanjem bronce na svjetskom nogometnom prvenstvu, nogomet postaje idealno sredstvo za pokazivanje političke i privredne moći pojedinih gradova, gradića i sela. Promjena društvenog i političkog sustava i u nogomet uvodi neke nove „regule“ i pravila ponašanja. Nogometni amaterizam ostaje gotovo samo na  rekreativcima, a oko nogometa i u nogometu počinju se vrtjeti financijska sredstva od kojih „zaboli“ glava.  Profesionalno nogometanje širi se poput epidemije, ne zadržava se samo u  prvoj nogometnoj ligi već kreće i u drugu, treću, četvrtu... u gotovo svako selo koje ima načelnika i nogometni klub.  Mnogi roditelji već u vrtićima „prepoznaju“ nogometni potencijal svoga potomstva, sanjaju milione eura zarade od transfera u velike europske klubove, i na taj način uništavaju djetinjstvo svojoj djeci. I u našem „kraljevskom gradu“ radnički klub preko noći postaje „kraljevski“, ne priliči više da netko dopodne ide u školu, da studira ili radi, a popodne ide na trening, kako bi u nedjelju odigrao utakmicu za „kraljevski“ klub. Postavljaju se visoki sportski ciljevi, „kraljevi“ ulaze u Uprave klubova, grade se tribine i svečane lože po stadionima. Nogometaši  lokalnog „kraljevskog“ kluba više nisu zadovoljni radnim mjestom i radnim vremenom od 7-15 sati u nekom od sponzorskih poduzeća. Nema u klubu više đaka i studenata poput Franje Husinca, koji uz igranje nogometa završavaju i najprestižnije hrvatske fakultete. Mjesta u ekipi rezervirana su za profesionalce izvana, koji svoje „nogometne vještine“ debelo naplaćuju, jer novaca za nogomet mora biti. Sve to sa ciljem kako bi se preko tjedna, a posebno svaku nedjelju lokalni moćnici mogli šepuriti, gostovati u emisijama lokalnog radija, obznanjivati svoje nesvakidašnje zasluge za povijesne uspjehe nogometanja u gradu, u kojem su usput rečeno oni nezamjenjivi. No kako to biva kad se dijeli lova i plaća nogometaše, tu domaći dečki baš i nisu „neka roba“ koja bi se cijenila. Od preko stotinu pedeset nogometaša iz nogometne škole, i barem isto toliko iz desetak nogometnih klubova iz okolice Križevaca, niti jedan igrač nije bio dovoljno dobar za prvu ekipu „kraljevskog“ kluba. Okuplja se lokalna klapa spremna na zaradu i kreću u potragu za neophodnim nogometnim kadrovima, od trenera do igrača. Vjerojatno se nikada  neće doznati kolike su plaće i premije dok je bilo novaca primali „vrhunski“ treneri, „golgeteri“ koji nisu mogli pogoditi gol, nezamjenjivi „lijevi bočni i desni vezni“...