križevci.info - nezavisni portal grada Križevaca

Kolumne / (Ni)je po Štatutima  Spelancija koja nije po štatutima

Od Križevačkog velikog spravišča ostala je samo bljedunjava slika iz prošlosti, još od prvih dana pod starom lipom u Gornjem gradu do povijesne pozornice pred crkvom Sv. Križa gdje su prije više od pet stoljeća i održavana pučka okupljanja iliti "spravišta" odnosno "spravišča". Osuvremenjena verzija pučkih spelancija iznjedrila je legendu o pomirbi križevačkih purgera i kalničkih seljaka plemenitaša iliti šljivara, kako ih je okrstio August Šenoa. U stvarnosti takav događaj i nije postojao jer nisu se mirili purgeri i šljivari, nego purgeri iz Donjeg Križevca i oni iz Gornjeg Križevca, dvaju gradova blizanaca iliti dvojčeka. Jedan, onaj Gornji, dobio je povlastice slobodne kraljevske varoši 24. travnja 1252. od bana Stjepana po ovlasti kralja Bele IV. Donji Križevac dobiva povlastice 1405. godine od zloglasnog kralja Sigismunda Luksemburškog, kao zahvalu jer se njegovi žitelji nisu pobunili kad je kralj 27  veljače 1397. mučki dao ubiti hrvatskoga bana Stjepana Lackovića i njegove drugove. Dva je grada službeno pomirila austrougarska kraljica-carica Marija Terezija 24. veljače 1752.
Da bi se pučka "spravišta" mogla obnašati u redu i miru stari su Križevčani izmislili štatute, a zapravo su preslikali pravila oficijelnih hrvatsko-ugarskih saborovanja održavanih upravo u Križevcima. To su stoloravnatelj i njegovi pomoćnici, ašešori, oberfiškuš i fiškuši, popevač, govorač, vunbacitel. Već izbor dužnosnika ukazuje koje je vrijednosti preštimavalo, cijenilo, veselo društvo – lijepo govorenje, posebno u izricanju zdravica – Domovini, ljepšem spolu (pajdašicama) i veselom društvu odnosno Pajdašiji. Red za stolom održava stoloravnatelj uz pomoć oberfiškuša, (ne) dopuštajući pritom riječ nikome ako to ne zatraži riječima – pijem štemplin i prosim za reč!

 Svaki neposluh se kažnjava, štrofuje (od njemačkog glagola strafen – kazniti), ali ne strogim i bolnim kaznama kao na oficijelnim saborima, nego slaveći radost življenja ispijanjem kupice vina, čistoga ili pomiješanog s  vodom, dok je najteža kazna ispiti kupicu mlake vode i još gora presuda neposlušnome da ga se sa zajedničkoga stola preseli i izolira. Kazna nad kaznama je dakako fizičko izbacivanje iz društva svakoga gdo bi ga štel zbantuvati, narušiti, a pritom posla ima vunbacitel kao policajac. Veselo društvo čine stalni članovi pajdaši i pajdašice, te pridošlice koji za tu prigodu moraju ispiti vrč dobrodošlice odnosno bilikum (od njemačke riječi  wilkommen). Bilikum je svaki vrč, a ne samo trovrč spojnih posuda, pa ga je posve pogrešno zvati – trilikum. Križevčani su sačuvali svoje regule, štatute jer su se po njima zabavljali i u veselim zatvorenim društvima o blagdanima, značajnim događajima (rođenja, krstitke, svatovi, Martinja...), što je domaćin bilježio u kućnu knjigu, obiteljsku kroniku ili dnevnik zvan Hižni protokol.
Zašto sve to spominjem? Zato da bih one koji ne znaju (ili ne žele znati) podsjetio na stvarne društvene vrijednosti štatuta, kao prvih pisanih, tiskanih pravila ponašanja u veselim hrvatskim društvima, iako ih neki svrstavaju u navodne njemačke regule. Kroz spelanciju, kulturu ponašanja, zdravice, pjesmu, štrofove promiče se pučka tradicija. Ona je obnovljena u javnoj priredbi Križevačko veliko spravišče, a da bude zanimljivija i intrigantnija upletena je legenda pomirbe purgera i šljivara kroz scenarij poznatog ludbreškog pisca Mladena Kerstnera, autora popularnih i uvijek aktualnih TV serija, poglavito Gruntovčana.