križevci.info - nezavisni portal grada Križevaca

Kolumne / Uz dlaku  Priče iz djetinjstva - Valentinovo

Te godine, kad sam krenuo u V. razred osnovne škole, stigla je "okružnica" kojom se pozivaju zainteresirana djeca da se upišu u muzičku školu kako bi učili svirati puhačke instrumente, i drugi poziv da se učlanimo u Šahovski klub "Kalnik" Križevci.
U prkos strogim kriterijima moje majke što je za mene dobro i poželjno, a što nije, vjerojatno je zaključila da nije loše da nešto učim i budem na toplom, pod paskom starijih, i odazvao sam se na oba poziva. Postao sam član šahovskog kluba koji je vodio gospodin Jurica Firis, a u muzičkoj školi počeo nas je podučavati Matija Pajor zvani Tatek, koji je bio i dirigent gradskog puhačkog orkestra.

Bilo je nekako zgodno što je Tatek bio i "zadrti" šahist, pa smo poslije muzičke nastave odlazili u šahovski klub, a sve je bilo u istoj zgradi, i igrali smo do kasnih sati.
Vjerojatno me je Tatek naučio i prve šahovske poteze, ili bar neka otvaranja i "šahovski" razmišljati, ali njegov vječiti rival bio je Đukica, postariji milicajac, koji je igrao istim žarom kao i Tatek. Za vrijeme odigravanja partija, oni bi jednostavno zaboravili da postoji svijet i izvan šaha, i premda u vječitom odmjeravanju snaga, nikada nisu zaključili tko je definitivno bolji.

Od starijih i najboljih šahista tu su bili gospon Jurica, pa Markas, Toni, Popač, a od srednje generacije najjači su bili Beli, Čaba, moj bratić Zlatko i još neki.
Ja sam bio u nekoj kategoriji pionirskog podmlatka. I nas su pomalo spremali za prve turnire i osvajanje IV. kategorije. Među nama klincima posebno se isticao Švrćo, Tonijev brat, koji je ponekad znao "zagorčati" život i starijim igračima.

Bila je skoro sredina veljače, a ja sam se vraćao kući negdje oko 23 sata, premda sam trebao doći kući još sat ranije. Stazu kroz Nemčićev park prekrio je novi sloj snijega, a iza mene su ostajali novi tragovi prvoga prolaznika. Grad je u tišini snivao svoj zimski san, a noćnu tišinu remetila je samo "škripa" mojih koraka. Reklo bi se, bila je "ciča" zima. Zdenac kod Hiršla bio je skoro do polovice zameten snijegom, a cijev i odvod okovani ledom od uzastopnih smrzavanja. Oko bunara valjalo je  i pripaziti jer je zbog izlijevanja vode za vrijeme pumpanja znalo biti smrznutih dijelova asfalta koji su prekriveni novim snijegom bili opasnost za slomiti nogu.
Cesta u Baltićevoj bila je posebna opasnost za neoprezne ili neinformirane. To je bilo naše sanjkalište, a snijeg toliko uglađen da i za vrijeme sanjkanja nismo mogli ići sredinom u brdo, posebno na mjestima gdje su bile sklizaljke ponekad i desetak metara duge. Za njihovo korištenje trebalo je imati samo dobre cipele s kožnatim đonom i besplatna vožnja bila je zagarantirana. Prekrivene novim snijegom, te su opasnosti bile nevidljive, ali stalno prisutne.
Čak je i nogostup kojim sam hodao imao bar dvije ili tri sklizaljke pod novim slojem snijega, ali ja sam ih vješto koristio za brži povratak kući.

Na raskršću kod crkve sv. Križa treperila je ulična svjetiljka razapeta preko sredine ceste. Već prorijeđene pahulje snijega poigravale su se nošene ponekim naletom vjetra, a meni je bilo skrenuti u moju Supilovu, donekle u strahu što će mi mati reći zbog toga što opet kasnim.
Pred kućom nije bila ulična lampa, pa je tek bjelina snijega davala neku polusvjetlost. Škripa starih ulaznih vrata navijestila je da netko dolazi, a mati je čekala sjedeći na krevetu uz svjetlo prigušene petrolejke i već ugaslu peć.
Kad bih skinuo cipele i čarape, noge su mi obično bile mokre pa je iz lonca trebalo nagrabiti tople vode da ih operem i ugrijem, a čarape su se sušile na "banjku" ili u roru ako još nije bio prevruć.
- Pa ti mene nikada ne slušaš! Zašto ne dođeš kako sam ti rekla, a znaš da sutra moraš u školu. A ja trošim petrolej, mjesto da spavamo. Ni drva više nema, i samo nas Valentinovo može spasiti – govorila je mati, a ja sam šutio, no znao sam da računa ne veliki godišnji sajam, 14. veljače, pa ako nam se posreći u trgovini starom robom, život bi bio bar malo lakši.

- Muljtiplikant, muljtiplikator; diferencija, divizija, muljtiplikant... -  Još i danas mi zvuči u ušima glas profesorice Borković, moje prve razrednice, i te riječi koje je jezgrovito i čisto izgovarala stotine puta, učeći nas računske operacije u matematici.
Profesorica je bila žena kasnih srednjih godina, sićušna, uskoga lica, kratke kose uredno začešljane prema nazad u neku vrstu punđe. Naočale je stavljala samo povremeno, a onda je posebno djelovala kao stroga i ozbiljna profesorica.
Još i ranije nego mi je postala razrednica, odlazili smo k njoj kući jer je mami davala staru robu za prodaju, uglavnom od kćeri Mucike koja je prerastala stvari kao i sva djeca. Zbog toga "poznanstva", mislim da je mati kasnije tražila i pogodnost da koji puta izostanem iz škole kad smo mi odlazili na naša lutanja sajmovima i selima u potrazi za zaradom.

Zima je pritisnula, a mati je govorila – samo da nam je preživjeti veljaču, onda će biti lakše. A ja sam živio između škole, slobodnih aktivnosti, posjeta babi Heleni i teti Miri koja bi ponekad znala rćči – ja ću tebi složiti krpice sa zeljem – znajući da nikada nisam bio previše sit.
U tim zimskim mjesecima svakodnevno smo se sanjkali. Naša Baltićeva ulica bila je idealna za sanjkanje; dovoljno strma da se postigne brzina, ni prekratka da uživancija potraje, ni preduga da treba predugo hodati "u brdo" nakon spusta. Nije bila ni previše prometna jer je vodila "nikuda", u dvorište "MUNJARE", za razliku od Potočke, Puklavčeve i Kosovog brijega koje su bile ipak prometnije, mada je promet u ono vrijeme bio relativan pojam.
Već u predvečerje dolazili su oni manji, često u pratnji nekoga starijeg, a mi veći poslije škole ako je bila poslije podne, a oni veći i stariji još i kasnije. Uglavnom, skupila se "družina" stotinjak sanjkača, a ti najstariji ostajali su i do ponoći, dok su oni najmlađi već odavno morali kući.