križevci.info - nezavisni portal grada Križevaca

Kolumne / Uz dlaku  Prekriženi Križevci

- Oba, oba su pala! - bila mi je prva asocijacija na tu poznatu rečenicu iz naše nedavne prošlosti, kad su naši branitelji oborili dva neprijateljska aviona. Bio je to usklik ponosa i radosti. Nažalost, kod mene se to javilo u negativnom kontekstu, kad su srušili sljedeća dva kestena, na Nemčićevom trgu. Pod budnim okom i uz prisutnost Profesora srušen je prvi kesten slijeva, gledano s južne strane parka. I opet, „radnja“ je obavljena u vrijeme kad je najmanje ljudi, oko 16 sati,  a na ostatku terase kafića sjedilo je tek 3-4 gosta. Gore dalje, u „Artu“ sjedilo je više ljudi, no oni su bili samo „daljinski“ promatrači.

Došao sam dok je drvo već bilo srušeno i prozborio Profesoru – Zašto? Odgovor je bio nekako u smislu da je kesten „bolovao“ od podkornjaka, i kao takovog ga je trebalo ukloniti. Koji dan ranije snimio sam to drvo sa svih strana i primijetio na njemu izbušene rupice po cijelome opsegu, ali nije bilo označeno crvenim „x“, presudom  za rušenje. Postavljam pitanje tko je donio presudu da se drvo sruši? Ako je stručna komisija za procjenu zdravstvenog stanja drveća na Nemčiću obavila, kvalitetno, svoj posao, onda je na neki način trebala i obavijestiti javnost o pravom stanju stvari i uz neko obrazloženje, možda putem radija ili u tisku posredstvom novinara.

Neću se proslaviti mudrošću ako podsjetim da se drveće održava, liječi i „fazonira“. A tek je krajnja mjera rušenje. Potaknula me na tu konstataciju izjava jednog od „drvosječa“ koji je rekao: „Ovakav kakav je, živio bi još barem dvadeset godina“. Mislio je na srušeni kesten, a čovjek zna što je drvo, jer s njim i od njega živi. Možda umišljam, ali učinilo mi se kao da mu u očima vidim i malo tuge. Da, Kesten, divlji – bot. Biljka (Aesculus hippocastanum) sadi se kao ukras u gradovima, plod nije jestiv. Koliko je posvećeno brige (i novaca) u tom smislu zelenilu općenito, ne znam, ali da je trebalo, to je sigurno.

Kad smo se „bacili“ na slikanje, Profesor i ja imali smo različite interese – on da dokaže koliko je drvo bolesno, a ja (s malim j) da pokažem koliko je lijepo i kad su ga ubili. Možda bi ta smrt blaže djelovala ujesen, bez lišća, kad se i samo drvo sprema na počinak. Tako usnuli vječni sanak manje bio bolio, možda i nas, ali i Njega, kad sokovi prestanu kolati, a život čeka novi početak u proljeće. Pri tome, ipak nisam želio prikazati samo jednu stranu medalje, već sam snimao sve, pa i „nove vidike“ koji su mi otvoreni. Nakon što je drvo palo, radnici su ga počeli rezati, a ja sam se „muvao“ uokolo da vidim što će biti dalje.

Naišao je stariji Križevčanin, pa ga priupitam: „Što mislite o uređenju?“ Iznenadio sam se kad je rekao da će to biti dobro. Nakon njega, prolazi sredovječna žena sa sinom, meni nepoznata, pa kaže: „Bože moj! Je li je toga trebalo?“ Pogledao sam je i nadodao: „To je katastrofa!“ I, kao da se poznajemo stotinu godina, otvorila je dušu i ispričala koliko joj je žao tih kestena. Prolazi još jedna žena pored mene i gledajući u gomilu granja, hrpe zemlje i rupetine  iskopane zbog kanalizacije, kaže: „Baš bude to dobro“. Pomislio sam da je žurila na plac pa je kod kuće zaboravila – mozak. Još koji dan ranije, pitao sam i jednu postariju gospođu, Križevčanku zagrebačkog porijekla, ili obrnuto, s kojom sam proživio jedan dio djetinjstva u nekadašnjoj Supilovoj, što misli o tim rekonstrukcijama. Rekla je samo: „To je kulturocid“. Usput, ona je dipl.inž.arh. s dugogodišnjom praksom.

U međuvremenu, bager je prišao sljedećem kestenu, podignuo korpu, naslonio je na njega i tri, četiri puta gurnuo. Kesten ni makac. Zatim ga je obišao i ponovio to s južne strane. Kesten onako velik i zdrav, opet se nije ni pomaknuo. I ponovo se vratio na sjevernu stranu, pomicao korpu po visini ne bi li mu pronašao slabu točku, ali ništa. Nakon kraćeg predaha, počeo mu je kopati i lomiti korijenje, lagano se propinjući od opterećenja i otpora koji je pružalo zdravo korijenje. Kad je i to dovršeno, ponovo je podignuo korpu i gurnuo. Prvo malo, pa još malo, i tako malo-pomalo dok nije slomio i srednji korijen i kesten je pao. Narod bi rekao – zdrav kao dren! Pun gorčine i slomljen u svom lažnom optimizmu da se to ipak, možda, neće dogoditi, otišao sam kući. Bolio me je želudac, nešto je u meni treperilo, drhtalo...

Stjecajem okolnosti, za vrijeme pisanja ovih redaka pročitao sam zapisnik Povjerenstva za održavanje parkovnog zelenila, drvoreda i soliternih stabala na javnim površinama u gradu Križevcima, i tako saznao tko je donio odluku o rušenju i zašto. Spis je datiran na 8.5.2009. Prije komentara, prenosim zaključak u cijelosti: