križevci.info - nezavisni portal grada Križevaca

Kolumne / Uz dlaku  Spravišče? A kaj to je?

Raduje čovjeka da se i u ova, recesijska vremena, ipak nešto događa. Pogotovo ako je to iz domena kulture makar i u najširem smislu te riječi. Posljednja dva mjeseca vrlo su intenzivna događanja u Klubu kulture u sklopu Culture Shocka, i gotovo je nevjerojatno da ti mladi ljudi dovode u Križevce relevantne ljude i programe. A sve to s malo ili ništa novaca.
Ima i drugih događanja (jer amaterizam kod nas još uvijek živi) koja promaknu manje ili više obilježena medijskom pažnjom ili nepažnjom. Mnogo toga i meni promakne (a tko sam da je to bitno?), no i pored toga imam osjećaj da nam Grad živi svojim raznolikim kulturno zabavnim i inim životom. Kad sam pročitao vijest da su počele pripreme za Spravišče, pomislih – O.K., i treba, ali opet, čini mi se, kasno. Pa, još u nastavku vijesti kaže da se piše novi scenarij uz/za novoga režisera, rekoh – do kada tako?

Misli mi se vraćaju u prošlost, i bude se sjećanja na prva Spravišča tamo daleke 1967., ili koju godinu kasnije. Sve je nastalo spontano, pod Gorjanskom LIPOM  uz zvuke tamburica i havajki starih «pesjaka», pod hrvatskim barjakom (na lipi), dobru kotlovinu i dobru kapljicu. Slavilo se Đurđevo. S vremenom, manifestacija je dobivala na značaju i povećanju broja učesnika, priča je povezana s legendom o pomirbi kalničkih plemenitaša (šljivara) s križevačkim purgerima i nastalo je Križevačko veliko spravišče.
Organizaciju je ispred Turističkog saveza preuzela «teta Nena», dinamična dama koja je znala što hoče i kako to napraviti, uz to dobra organizatorica posla koja je usput rekla – nema pulitike u mojoj butigi. Program su «nosili» legendarni Slavek (varoški sudec) i Miško (kalnički Kaštelan) uz učešće mnogobrojnih kulturno – umjetničkih društava i  asistenciju Drageca Bahuna koji je, možda, već onda bio režiser priredbe, ali neprimjetno, nenametljivo, ali itekako vidljivo u svojim nezaboravnim doskočicama, komentarima i ostalim «huncutarijama».

Bila je čast sudjelovati na Spravišču. Cijeli Grad toga se dana selio u Gornji grad, a povorka je kretala od hotela «Kalnik» sa stotinama učesnika. Charly (Drago Bahun)  vozio se na seoskim kolima s kravskom zapregom, slijedili su uvaženi gosti i učesnici na svim mogućim prijevoznim sredstvima, radne su se organizacije htjele predstaviti na najbolji mogući, originalni način. Križevci su živjeli za Spravišče.
S ponosom sam pozivao rodbinu iz Varaždina da vide kaj je to – SPRAVIŠČE – a oni su se čudili, divili i ponovo dolazili. Jelo se  i popilo, zapjevalo ili divilo učesnicima. A kad se konačno «srušilo» nebo i prolomio pljusak, sjećam se, s cipelama u rukama bježali smo iz Gornjega grada kući mokri do gole kože. Nije nas ni to pokolebalo, jer pljusak je bio u programu Spravišča.

S godinama, Gornji je grad postao pretijesan; bio je i problem uništavanja trave u parkovima, nedostatak sanitarija i Spravišče se «preselilo» u Donji grad. Upravo zbog ne/vremena pomicali su se i termini održavanja, dodavali su se novi sadržaji. Napustio nas je nezamjenjivi Drago, a Slavek i Miško sve su više još za života ulazili u legendu,  a s njima i gradski notarijuš (Ottone Novosel), naša vječita mladenka Tilčika, nesvjesna da je još mlada samo u srcu, HPD «KALNIK», Tamburaški orkestar i maestro Fortuna kao i mnogi drugi amateri – glumci, koji su taj posao obavljali s dušom i ponosom za slavu staroga kraljevskog grada Križevaca i -  šabesu.
Gornjem je gradu ostalo Đurđevo kao samostalna manifestacija koja se  održavala na Đurđev dan 23.4., i dobila je status važne gradske priredbe kao «preteča Spravišča».
S programom se težilo zadovoljavanju kulturnih potreba svih mogućih profila posjetitelja, ali «pomirba» je bila u osnovi ista, nepromjenjiva. Prateći program kroz tri dana održavanja po mom je mišljenju ponekad bio i preprogramiran, jer uglavnom je trebalo juriti s jedne na drugu lokaciju ako je posjetitelj želio što više vidjeti. Ponekad se to i preklapalo, pa je trebalo birati – ovo, ili ono.

Često smo i bespotrebno potrošili «resurse» priredbama u tri dana koje su mogle biti zasebne, organizirane u neko drugo vrijeme, a koje bi ravnomjernije privukle turiste kroz godinu. Pri tom, ne mogu ne spomenuti konjički turnir za prvenstvo Hrvatske u preponskom jahanju, kad se okupilo i više od dvije tisuće posjetitelja na Ratarnici, a istovremeno se odvijala i izložba pasa na gradskom stadionu, pa je trebalo birati. Rekli su da se psima bave imućniji ljudi, a registracije automobila bile su iz cijele Hrvatske, od istoka i zapada, sjevera i juga i, dakako, iz inozemstva. Kad još tome dodamo da se istovremeno održavala i izložba mačaka (po najvišim standardima evropske asocijacije), postavlja se i ostaje otvoreno pitanje – koje smo mi materijalne koristi od svega toga imali…

Spraviščem su «prodefilirale» tisuće učesnika amatera, ali i eminentnih profesionalaca svih profila; od pjevača/čica, glumaca, zabavljača, alternativaca do sjeverno američkih Indijanaca i nekoliko  - režisera. Pri tom pamtim dvojicu kao izrazito prepotentne ljude, i jednog koji nije znao kamo je došao i što je to Spravišče, te je više bio promatrač u isčekivanju  što će se dogoditi. Bili su to eminentni vanjski suradnici koji su svoje usluge znali «eminentno» naplatiti.
Konačno, jednoga je dana došao trenutak da je nekom sinulo da bi scenarij mogao napisati i domaći čovjek, za «komad» u kojem bi glumili domaći ljudi – križevački glumci amateri.
Radnja je smještena na lokaciju za koju se pretpostavlja da je bila stvarno mjesto događanja – u okoliš crkve sv. Križa.