križevci.info - nezavisni portal grada Križevaca

Kolumne / Uz dlaku  Naša posla

Iznenadio sam se kad sam na www.krizevci.hr pročitao vijest da je Turistička zajednica organizirala natječaj za izbor razglednice grada Križevaca za 2010. godinu i dala mogućnost građanima da odluče glasovanjem. Pa kaže da je grad posjetilo pedesetak eminentnih fotografa iz cijele Hrvatske i od stotinjak prispjelih fotografija, odabrano je 28 (ne kaže se tko je odabrao).
Moram reći odmah na početku – ja sam u sukobu interesa! Zašto? Zato što nisam eminentni hrvatski fotograf, ali dosad sam napravio tridesetak razglednica Križevaca, od kojih je šest rješenja i odštampano, a ostale u vidu gotovoga predloška čekaju bolja vremena, ili da se nekome od nadležnih „prosvijetli“. Bez lažne skromnosti, moje su fotografije bolje od mnogih prispjelih od eminentnih fotografa, što ću pokušati i predočiti priloženim. Pa, u čemu je problem? U podcjenjivanju i ignoriranju domaćih, koji su najbolji dok ih trebaju, pogotovo – besplatno.

Svojevremeno je stigla ponuda jednog renomiranog časopisa da se predstave Križevci na dvadesetak stranica u stotom, jubilarnom broju. Zašto ne? Sve što ide u prilog popularizaciji grada, ljudi i događaja, svakako je prihvatljivo. I ponuda je prihvaćena.
Bilo je rečeno da će doći renomirani novinari i fotografi koji će snimiti reprezentativne fotografije, napisati tekstove, i uspjeh ne može izostati.
Prisustvovao sam nekim razgovorima; direktor časopisa bio je pomalo pun sebe i svojega znanja i iskustva, a ja sam primijetio da baš i nije moguće u jednome danu snimiti fotografije koje bi prezentirale grad na primjeren način.
Uslijedile su pripreme za snimanje gradskih društava i udruga, razgovori s kompetentnim osobama, osigurani su adekvatni „materijali“ o Gradu i, manje-više, sve je servirano „na taci“. Došli su i renomirani redakcijski fotografi i obavili posao u jednom danu.

Nakon kratkog vremena, uvažena izdavačka kuća predložila je izgled priloga o Križevcima, i za čudo, kompetentni su organi glatko odbili prijedlog kao – nezadovoljavajući za prezentaciju grada. Koje li drskosti, od jednoga maloga gradića, tamo negdje u provinciji! Zar je moguće da oni, ti i takvi, odbiju prijedlog svih njih, tako renomiranih?
No, kad je već ispalo tako, ipak je valjalo zamoliti i nekog domaćeg, ne renomiranoga fotografa, da ustupi svoje fotografije, ne bi li se nastali problem riješio. Jasno, bio je to logični potez, jer dobre se fotografije ne snimaju u jednom danu, nego godinama.
I sve bi bilo riješeno vrlo brzo i jednostavno, da moj uvaženi kolega po kameri nije spomenuo da bi te fotografije i nešto koštale. I cijela je zamisao tako propala zbog novca…
Kad je situacija postala ozbiljna jer je časopis već kasnio nekih 15 dana od termina kad je trebao izaći, obratio mi se Gradonačelnik s molbom – spašavaj situaciju. U pitanju je Grad, promidžba, ugled, a zbog ugleda i fotografije moraju biti na nivou. I što ću? Kad je u pitanju ugled i prezentacija moga Grada, dužnost mi je da pomognem. Ali kako, kada, - odmah – kaže mi on, - otiđi u 12 u hotel i nađi se s direktorom, pa sve dogovorite.

Sjednem za stol k direktoru, a on, učinio mi se nekako „manji“, ponizniji, prijazniji, ne bi čovjek ni pomislio da je do tek pred koji dan bio nedodirljiva veličina.
Objasni čovjek što bi od prilike trebao, a ja kažem – u redu, sve ja to imam, samo bih trebao pronaći u velikoj masi fotografija koje posjedujem. Ali za kada vi to trebate? Sutra ujutro – kaže on meni – i badava sam tvrdio da mi treba dva, tri dana, pristao sam – sutra ujutro. Nikakvu naknadu nisam ni spomenuo, nisam se ni sjetio, jer bio je u pitanju ugled Grada, pa i časopisa koji kasni, a i gradonačelnik me je zamolio… Gotovo nisam ni popio kavu do kraja, već sam odjurio kući i bacio se sa sinom na posao. Negdje oko dva sata u noći, imali smo širi izbor od oko 300 fotografija, pa smo smanjili na 100, da bi definitivno završili na 67 koje smo snimili na CD. Drugi dan u 8 sati sam ih, opet u hotelu, predao direktoru.
Časopis je izašao, a mojih je fotografija bilo upotrijebljeno 42, od čega jedna na naslovnici. Sve u svemu, izgledalo je to pristojno, da ne kažem dobro, i osjetio sam neko zadovoljstvo što je problem riješen uspješno.