križevci.info - nezavisni portal grada Križevaca

Kolumne / Putopisi Križevčana  Trebižat - oaza hercegovačkog kamena i krša

Trodnevni izlet posljednjeg kolovoškog vikenda u južnu Hercegovinu s gostovanjem križevačkog puhačkog orkestra u mjestu Trebižat kod Čapljine bio je pravi način za produljiti osjećaj ljetnog odmora iako je godišnji iscurio još vikend prije, kao i za najvjerojatniji oproštaj s Jadranom za ovu sezonu. Ideja noćnog putovanja busom bila je pun pogodak, pa je poludnevno guštanje na makarskoj rivijeri krenulo još prije izlaska sunca, nakon kojeg ni put do cilja preko Metkovića niti čekanje na hrvatsko-bosanskohercegovačkoj granici nisu teško pali.

Trebižat (Tribižet, Trebižet) je selo, ali i istoimena rijeka u južnom dijelu Bosne i Hercegovine, čiji se tok od pedesetak kilometara pruža od izvora u Peć-Mlinima do ušća u Neretvu u Strugama. Kao ponornica čak devet puta ponire i izvire iz hercegovačkog kamena, što ju čini jedinom takvom u Europi, pa je u različitim krajevima različito nazivaju: Culuša - Ričina - Brina - Suvaja (kod Posušja) - Matica - Vrlika (kod Imotskog) - Tihaljina - Mlade - Trebižat (kod Ljubuškog).

O porijeklu samog imena postoji više teza, a najuvjerljivije zvuči ona o zastarjelom talijanskom nazivu za jegulju - Il trebizatto, kojima je rečena rijeka bogata, dok postoji i pučko objašnjenje da se kod prodora Turaka govorilo "treba bižat" pa je tako ostalo i ime selu. Još je jedno objašnjenje vezano uz činjenicu da je rijeka ponornica pa tri puta "biži" s površine, povijesno gledano. Iako se jegulja spominje kao gurmanski specijalitet ovog područja, taj jelovnik je nekako izmigoljio u tri vrlo intenzivna dana vikenda.

Zanimljivi su podaci da je Trebižat šezdesetih godina prošlog stoljeća slovio kao najveći izvoznik paprika u bivšoj Jugoslaviji, pa je tako uzgoj i prodaja tog povrća odškolovala mnoge generacije i financijski ojačala mnoge obitelji. Također je znakovito da je selo još u to doba imalo vrlo značajan postotak visokoobrazovanog stanovništva koje je njegovalo kulturni i društveni rad, pa je negdje u to vrijeme u selu izgrađen i zadružni dom, danas Dom kulture.

Doći u Hercegovinu, a ne probati poznata hercegovačka vina bio bi neoprostiv grijeh, stoga svakom turistu i putniku namjerniku ne predstoji drugo nego barem proći vinskom cestom kod Čapljine i zaustaviti se kod nekog od proizvođača autohtonih sorti, poput bijele Žilavke i crvene Blatine. Jedan od njih, iz vinarije "Rebac", pokazao je kako se na dva hektara kamena može zasaditi vinograd, kako znanjem i ulaganjem zatvoriti ciklus proizvodnje vina od grožđa do vinske kapljice te kako subotnje prijepodne do ručka učiniti veselijim degustacijom istih vina.