Sadržaj
Kolumne / Petar Babić Generalije
Stranica 1 od 2
Sredinom svibnja 45-te sedmogodišnji Milan Štefulj vraćao se sa skupinom izbjeglica u rodnu Podravinu oslobođenu od Mađara. Ušljivi i bosonogi dječak pješačio je prašnjavom cestom prema svom Donjem Vidovcu kao jedan od rijetkih svjedoka koji je preživio koprivnički logor Danicu. Čudesno je izbjegao tranzit za Jasenovac, lakirao je nokte i cipele upravniku logora, a poštedjele su ga i ustaše kojima je raznosio bukare vina poslije iživljavanja nad iznemoglim ženama po drvenim barakama.Tog vrućeg svibnja 45-te kod ranžirnog kolodvora gdje pruga siječe cestu, a danas su neboderi farmaceutske tvrtke, Milan Štefulj sretne otužni četverored poražene vojske. Tmurno nebo kovitljalo se pred pred oluju, a do izgladnjelog dječaka dojaše partizanski pukovnik neobično sirastog vrata, vidljivo tek nedavno obrijanog od dugogodišnje brade. Podigao je mališana na svog Vranca, dao mu zalogajiti kobasice pa dreknuo prolazećoj koloni:
- Ajmo svi mlađi od dvadeset godina koji oće da se pridruže Jugoslovenskoj narodnoj armiji, a da nisu bili u ustašama, neka istupe preko pruge!
Iz nepregledne kolone izađe stotinjak skršenih mladića, skupljaju se s druge strane šina; tren kasnije pokosi ih rafalna paljba. Pukovnik će usnulom i sitom dječaku:
- Tvoje muke su osvećene, ajmo sad vi ostali lepo dalje.
Ratno siroče Milan Štefulj otad je godinama potucan po raznim državnim ustanovama, kao traumatiziranog i agresivnog dječaka sele ga od jednog doma do drugog. Nijedna obitelj nije ga htjela usvojiti zbog nagle naravi i burnih ispada, pa se dječak pri izboru zanimanja rukovodio prerano sazrelom sviješću da su u životu na prvom mjestu krov nad glavom i topla kuhana hrana. Tako je izabrao srednju vojnu školu, ni ne očekujući da će u okružju bespogovorne discipline i ustaljenog životnog rasporeda pronaći novu utjehu i životni cilj. Vojska je uspješno zamijenila oca, majku, djedove i bake, sve najmilije koje su Njemci streljali i pobacali u Dravu.
Njegova izgubljena obitelj od pamtivijeka se bavila ispiranjem riječnog zlata, pod slojevima umorne Drave taložio se prah nadaleko poznat, čišći i od američkog s Divljeg zapada, a kronike pamte da je seljanima Donjeg Vidovca dozvolu za vađenje osobno potpisala carica Terezija još u 18. stoljeću. Od zlatnih vremena dječaku Štefulju nije ostalo ništa, nikakva obiteljska uspomena, osim jednog zlatnog zuba neke babe, a kojeg je dobio od logorskog čuvara zbog usluga osobnog potrčka.
Neprilagođeni mladić Štefulj u četvrtom srednje ulaže golem napor da nastavi školovanje i u redovnom roku upiše Vojnu akademiju u Ljubljani, što i uspijeva izjadavši se nekom pukovniku na prijamnom kako nije sklopio oči već petnaest godina, kako ne spava još od dana logora.
Upisao se kao zadnji u klasi i opet je s mukom svladavao vojne taktike, sustave veza i geografske karte, satima sjedeći za knjigom, a znanje nikako da uđe u glavu.
Akcija MIŠ1. Delovati usmereno na potiskivanje ofenzive neprijatelja i pritom mu nanesti što veće gubitke u ljudstvu i naoružanju.
Ili:
Stupnjevi obrane su:
a) elastična obrana po dubini
b) zadržavajuća do odsudnog držanja pozicija i obekata
Prisiljavao se Štefulj, štrebao do iznemoglosti po cijele besane noći i da nije bilo drugara Stoje iz Užica većinu ispita nikad ne bi položio, a s druge strane, s nevjerojatnom lakoćom rastavljao je strojnice, mine ili s dvadeset kilograma kamenja u naprtnjači pješačio do vrha Škrlatice gdje alpski vihori do krvi režu lice, a inje zamrzava na bradi.
Diplomiravši nakon godina muke ratne nauke, krajem šezdesetih Štefulj je primjeran oficir prve klase u Postojni, strog i pravedan, među džombama od milja zvan Čiča. Često su stražari u snježnim noćima nazirali njegovu sjenu kako satima stoji pod reflektorom kapije i pali jednu za drugom, dok poput duha ne bi nestao u magli i iz daljine se začula potmula jeka pucnjeva iz pištolja, a stope u snijegu zamela mećava. Znalo se da Štefulj već dvadeset godina, još od dana logora, ne spava ni otvorenih očiju. U trenucima krize lutao bi neistraženim postojnskim spiljama, preživljavao na čovječjim ribicama i CSO-u, a u pomoć bi mu uskakao vjerni prijatelj Stoja, lagao za njega nadređenima, zamjenjivao ga na dežurstvima, tješio kad bi Englezi mirno napustili koju koloniju ili Amerikanci sletjeli na Mjesec.
- Ma nek se hebu svi iz NATO-a! – hrabrili su se međusobno na jutarnjem dizanju zastave i postrojavanju goluždravih guštera – zato će Rus prvi sleteti na Mars.
- Ajmo svi mlađi od dvadeset godina koji oće da se pridruže Jugoslovenskoj narodnoj armiji, a da nisu bili u ustašama, neka istupe preko pruge!
Iz nepregledne kolone izađe stotinjak skršenih mladića, skupljaju se s druge strane šina; tren kasnije pokosi ih rafalna paljba. Pukovnik će usnulom i sitom dječaku:
- Tvoje muke su osvećene, ajmo sad vi ostali lepo dalje.
Ratno siroče Milan Štefulj otad je godinama potucan po raznim državnim ustanovama, kao traumatiziranog i agresivnog dječaka sele ga od jednog doma do drugog. Nijedna obitelj nije ga htjela usvojiti zbog nagle naravi i burnih ispada, pa se dječak pri izboru zanimanja rukovodio prerano sazrelom sviješću da su u životu na prvom mjestu krov nad glavom i topla kuhana hrana. Tako je izabrao srednju vojnu školu, ni ne očekujući da će u okružju bespogovorne discipline i ustaljenog životnog rasporeda pronaći novu utjehu i životni cilj. Vojska je uspješno zamijenila oca, majku, djedove i bake, sve najmilije koje su Njemci streljali i pobacali u Dravu.
Njegova izgubljena obitelj od pamtivijeka se bavila ispiranjem riječnog zlata, pod slojevima umorne Drave taložio se prah nadaleko poznat, čišći i od američkog s Divljeg zapada, a kronike pamte da je seljanima Donjeg Vidovca dozvolu za vađenje osobno potpisala carica Terezija još u 18. stoljeću. Od zlatnih vremena dječaku Štefulju nije ostalo ništa, nikakva obiteljska uspomena, osim jednog zlatnog zuba neke babe, a kojeg je dobio od logorskog čuvara zbog usluga osobnog potrčka.
Neprilagođeni mladić Štefulj u četvrtom srednje ulaže golem napor da nastavi školovanje i u redovnom roku upiše Vojnu akademiju u Ljubljani, što i uspijeva izjadavši se nekom pukovniku na prijamnom kako nije sklopio oči već petnaest godina, kako ne spava još od dana logora.
Upisao se kao zadnji u klasi i opet je s mukom svladavao vojne taktike, sustave veza i geografske karte, satima sjedeći za knjigom, a znanje nikako da uđe u glavu.Akcija MIŠ1. Delovati usmereno na potiskivanje ofenzive neprijatelja i pritom mu nanesti što veće gubitke u ljudstvu i naoružanju.
Ili:
Stupnjevi obrane su:
a) elastična obrana po dubini
b) zadržavajuća do odsudnog držanja pozicija i obekata
Prisiljavao se Štefulj, štrebao do iznemoglosti po cijele besane noći i da nije bilo drugara Stoje iz Užica većinu ispita nikad ne bi položio, a s druge strane, s nevjerojatnom lakoćom rastavljao je strojnice, mine ili s dvadeset kilograma kamenja u naprtnjači pješačio do vrha Škrlatice gdje alpski vihori do krvi režu lice, a inje zamrzava na bradi.
Diplomiravši nakon godina muke ratne nauke, krajem šezdesetih Štefulj je primjeran oficir prve klase u Postojni, strog i pravedan, među džombama od milja zvan Čiča. Često su stražari u snježnim noćima nazirali njegovu sjenu kako satima stoji pod reflektorom kapije i pali jednu za drugom, dok poput duha ne bi nestao u magli i iz daljine se začula potmula jeka pucnjeva iz pištolja, a stope u snijegu zamela mećava. Znalo se da Štefulj već dvadeset godina, još od dana logora, ne spava ni otvorenih očiju. U trenucima krize lutao bi neistraženim postojnskim spiljama, preživljavao na čovječjim ribicama i CSO-u, a u pomoć bi mu uskakao vjerni prijatelj Stoja, lagao za njega nadređenima, zamjenjivao ga na dežurstvima, tješio kad bi Englezi mirno napustili koju koloniju ili Amerikanci sletjeli na Mjesec.
- Ma nek se hebu svi iz NATO-a! – hrabrili su se međusobno na jutarnjem dizanju zastave i postrojavanju goluždravih guštera – zato će Rus prvi sleteti na Mars.
