križevci.info - nezavisni portal grada Križevaca

Kolumne / Planinarski kutak  Križevački planinari na Durmitoru

Durmitor je planina čudesnih oblika i vidika smještena na sjeverozapadu Crne Gore. Smatra se da ime Durmitor potječe od keltskih riječi koje znače "planina puna vode.” Proglašen je nacionalnim parkom 1952. godine, a osim planinskog masiva s 48 vrhova viših od 2000 m, obuhvaća i kanjone rijeka Tare, Drage, Sušice te gornji dio kanjona rijeke Komarnice. Osim impozantnih planinskih vrhova, od kojih je najviši Bobotov kuk s 2523 m, posebnu ljepotu Durmitoru daje 18 ledenjačkih jezera na visinama iznad 1500 m nazvanih "gorske oči". Najveće je Crno jezero udaljeno 2 km od planinskog gradića Žabljaka, turističkog ishodišta za pohode na Durmitor.

Križevački planinari su, u organizaciji Marija Tours-a te popunjeni s planinarima iz Varaždina, Čakovca, Preloga, Ludbrega i Zagreba, boravili na Durmitoru od 19. do 25.06.2011. Smještaj je organiziran nedaleko od Žabljaka, u naselju Pitomine, kod prekaljenog gorskog vuka Gorana Šibalića. Goran je, zajedno sa svojom obitelji, bio ne samo izuzetan domaćin, već i vodič koji je sa strpljenjem i sigurnošću vodio naše veselo i raznoliko društvo kroz planinske vrleti (od najmlađih s 8 do najstarijih sa 70 godina). Nakon dolaska i smještaja, 1. dan  (ponedjeljak 20.06.) uputili smo se na vrh Prutaš (2393 m) posebno atraktivan zbog svog reljefa.

Jutro nas je dočekalo u oblaku i sitnoj kiši (nema gore za planinare), ali nam je Goran brzo vratio nadu tvrdeći da će se dan brzo proljepšati, što se i obistinilo. Uspon smo započeli s planinske ceste koja povezuje Žabljak i Plužine prolazeći kroz ”srce” planine. Nakon nešto strmijeg uspona, ali i u dosta kratkom vremenu (oko 2 sata), izašli smo na vrh u isto vrijeme kada su se razišli oblaci. Tako su se otvorili veličanstveni pogledi na planinske vrhove – Bobotov kuk, Đevojka i Bezimeni vrh pod zajedničkim nazivom Soa nebeska (u prijevodu "podupirač neba"). Nešto duži silazak je vodio drugom stazom preko grebena s pogledima na Sedlenu gredu i fascinantnu okomito slojevitu stijenu Prutaša.

Sljedeći dan (utorak 21.06.) i sve do kraja tjedna pratilo nas je, kao i sve hrabre , pravo ljetno, sunčano vrijeme. Po planu puta, taj dan je bio rezerviran za vrh Oblu glavu i ledenu pećinu. I prije samog pokreta dočekalo nas je jedno ugodno iznenađenje. Naš svestrani vozač autobusa Darko, koji je tek kasnije pokazao svu raskoš svojih talenata (planinar, konobar, mesar…i prije svega odličan vozač) odlučio je s nama poći na planinu. To je prvi put, barem u mojoj planinarskoj karijeri, da se vozač priključuje planinarima tražeći kroz suze i znoj onu čarobnu nagradu koju donose visine; sve pohvale Darku i svaka preporuka.