križevci.info - nezavisni portal grada Križevaca

Kolumne / Uz dlaku  Priče iz djetinjstva: U carstvu Keca

Kad danas pročitam neko književno djelo, divim se pojedinim autorima s kolikom su preciznošću sposobni opisati neki događaj ili radnju iz prošlosti. Navode godinu, opis lika ili krajolika, točno u podne, recimo 5. siječnja, a djevojčica je imala suzu, baš u lijevom oku, zbog uginule mačke miljenice. Prije svega, za takove opise značajno je dobro sjećanje, ponekad istraživačke radnje koje prethode pisanju nekog djela, a nadasve mašta, ili moć književnog stvaralaštva. A, ja!? Što sa mnom? Ne pamtim što sam jučer jeo za ručak, kad odem po novine donesem cigarete, jasno bez novina, i proklinjem svoj senilni mozak kojega je ubilo vrijeme. Ili, možda...

Sjećam se pogrbljene figure koja je još pred koju godinu znala prolaziti gradom oslanjajući se na štap odrezan, možda s neke lijeske, ali služio je svrsi. Pogleda uprtog u asfalt, lik je vjerojatno vidio samo svoje  cipele, koje su ustvari nekad to bile. Umornim korakom slijedio bi svoju rutu do autobusne stanice, a rekli su da je živio u štaglju u nekom prigradskom selu. Kojim je poslom dolazio u grad nikad nisam saznao, kao i o danu poslije kojeg se više nije pojavio.

Kad bi ga netko od Križevčana oslovio, podignuo bi glavu, možda bolje reći zanesao je lijevo ili desno jer je ustvari i nije mogao podići. Uvijek izdaleka, gotovo slučajno, primijetio sam da bi s nekim, vjerojatno poznatim, porazgovarao, a nekome nešto promrmljao i otišao svojim putem. Svega jednom, susreli smo se sučelice, a ja sam rekao – bok Kreško! Malo je zastao, ali nije prozborio ni riječ. Meni je pak bilo dovoljno da na njemu uočim onaj njegov sivi baloner, opasan špagom, a preko ramena imao je prebačeno nešto slično torbi. Pomislio sam da je to možda onaj isti baloner koji je nosio i prije pedeset i više godina, kad sam ja bio mali, a on "zakon" kod crkve sv. Križa. Zvali smo ga KEC, a to je bilo pogrdno ime. Mislim da me nije prepoznao, samo me je pogledao bez riječi, a to je vjerojatno značilo da mu ništa nisam predstavljao u životu. U stvari, činjenica je da je proteklo više od pola stoljeća u susretima s čovjekom s kojim nisam prozborio ni riječ. Nekako mi je bilo i žao zbog toga.

Bila je to neuništiva generacija djece, koja su proživljavala djetinjstvo u dodiru s prirodom, a svaki je dan bio ispunjen nekim sadržajem. Jasno, govorim o vremenu izvan škole, mada smo i nju manje-više uspješno pohađali i završavali. Godine su bile  tisuću devetsto pedesete a središte zbivanja je okoliš  crkve sv. Križa.  U taj prostor gravitirala su djeca okolnih ulica ; Supilove (Svetokriške), Baltićeve, "Munjare" i trga oko Crkve, ali često bi dolazila i djeca iz bližih, pa čak i daljih dijelova grada. U blizini su bili i gradski bazeni, te uz njih Bukvićevo igralište kao i nekoliko škola, pa djece nikad nije nedostajalo.

Okoliš Crkve bio je kao stvoren za igru.  Sa sjeverne i istočne strane Crkva je bila opasana zidom visine 2-3 metra,  a južno, između crkve i zida bio je prostor koji je služio za mnoge namjene.  Još južnije, omeđeno  zidom na zapadu i sjeveru,  bilo je još jedno "igralište" na čijem je kraju bio zdenac, vrlo važan element u našem življenju. Taj,  donji prostor bio je zasjenjen s nekoliko velikih drveta koja su donekle smetala u našim nogometnim majstorijama. Iza crkve bila je, kako smo je mi zvali, "kapelica", a i ona je imala mnogo namjena.
Raspored korištenja toga prostora, dok smo bili manji, u većini slučajeva  regulirao je ON-KEC. Kec perec – kiseli krastavec - bila je rugalica koja je ponekog klinca stajala poniženja klečanja pred njim, i molitve NJEMU, za oproštenje. U težim slučajevima dobili bi "za uho" ili vritnjak a strah od takove "kazne Božje" zauvijek je ostao u sjećanju.

Kreško (Krešo), a to mu je ustvari bilo ime, nama malima izgledao je stravičnije nego što je vjerojatno bio.  Srednje visok, zdepast, malo pogrbljen, vječito se pojavljivao u sivom, prljavom baloneru, a na glavi je nosio šešir, spušten duboko na čelo. Običavao je nešto čitati, a pratio ga je glas da je od romana poludio, i kao takovog trebalo ga se kloniti. Pojavljivao bi se ili nestajao u nekom svom, samo njemu znanom ritmu. Mijenjao je i mjesta svoga zadržavanja, ali nama klincima  bilo je bitno znati da li je tamo i gdje. Obilazak ulicama u širokom luku oko crkve uglavnom je davao rezultate, odnosno hrabrost da se smijemo približiti.
Mene su zvali "Ico"  i to mi je bio nadimak izveden od Ivica. Stariji su govorili da sam dobro dijete, a ja sam se tako i osjećao i ponašao. Bila su to poslijeratna vremena kad život baš i nije bio ugodan i lak. Posebno meni, iz "klase" sirotinje gdje sam sigurno bio među prvima. I, upravo zbog toga, mislim da su mi u sjećanju ostali događaji koje pamtim kao lijepe, dok je ono loše potisnuto negdje u podsvijesti i zaboravljeno, možda i zauvijek.