križevci.info - nezavisni portal grada Križevaca

Kolumne / Uz dlaku  Križevački zdenci

“...Grad je proviđen dovoljno zdravom i pitkom vodom u javnih i privatnih bunarih, kojih broji četrdeset u samom gradu te ka gradu spadajućih selih osam. I za rasvjetu grada skrbljeno je, dočim imade 84 svjetiljke, koje se rasvjetljuju petrolejem”.
-- Kvirin Vidačić: Topografično-poviestne crte slob. i kr. grada Križevca, 1886.

Moje sjećanje, svakako, ne dopire tako daleko, ali ipak dovoljno da mogu ispričati svoju priču o križevačkim bunarima. Ne pamtim koliko ih je bilo prije pedeset ili nešto više godina, no rekao bih, bilo ih je na svakom koraku. Ljeti, dok je palila žega, čovjek nije mogao ostati žedan; u Gornjem gradu, u centru, nešto manje prema željezničkom kolodvoru i rubnim dijelovima grada, kao u samoposluzi, bio je zdenac. Gotovo jednoobrazni po izvedbi, bili su pokriveni betonskom pločom podzidanom kamenim zidićem, a iz sredine uzdizalo se “deblo” probušeno po sredini koje bi ulazilo u dubinu zdenca. Na gornjem, tom vidljivom dijelu bila je pričvršćena ručka za pumpanje preko neke poluge, a, obično lijevo, negdje oko polovice, izlazila bi metalna cijev, na kraju savijena prema dolje, kroz koju je dotjecala voda nakon pumpanja. Ispod cijevi bio je betonski element - slivnik u koji se voda slijevala i otjecala ako nije bila iskorištena.

Kao dijete, sigurno je da i nisam obraćao toliko pažnje na broj zdenaca i njihov raspored po gradu jer tada je bilo bitno napiti se vode i nastaviti svojim dječjim putem. Radijus kretanja u najranijoj dobi bio je sužen, a grad je izgledao velik, pa čak u nekim dijelovima i nedostupan. Stoga mi je i sjećanje nepotpuno, možda i površno, što se tiče priče o svim bunarima. Ali, postoje bar tri uz koja mi je život bio najizravnije vezan.
Sa stanom u današnjoj Svetokriškoj ulici, koja se u ono vrijeme oko 1950. ili još koju godinu ranije zvala Supilova, sve do ponovnog preimenovanja u Svetokrišku, živio sam na broju 2. Bio je to mali kućerak suprotno orijentiran od ostalih zgrada u ulici, a na uglu je bila kuća Vukelić, sjeverno od crkve sv. Križa. Supilova je ulica bila orijentirana sjever-jug, a na sjevernoj je strani s desna završavala kućom Erhatić, a kućom Šimica s lijeve te se križala s Potočkom ulicom. Poprečno Supilovoj  ulici dolazila je Baltićeva ulica koja je završavala kod “Munjare”, a svojim početkom uspinjala se do kuće Hiršl, preko puta crkve sv. Ane. Područje oko crkve sv. Križa činilo je neki nepravilan trg u čijem je središtu bila crkva.

U tom uskom koridoru bila su smještena tri zdenca od kojih je bio najznamenitiji onaj pored sv. Križa s južne strane. Osim njegove povijesne važnosti, za koju tada nisam znao, bio je poseban po mnogočemu. Razlikovao se  i izgledom. Smješten na donjoj platformi ispod zida koji okružuje crkvu, među drvećem koje je činilo neku vrstu parkića, a najčešće nam je bilo nogometno igralište, bio je odvojen s dva zidića na povišenoj platformi s dvije stepenice. Za razliku od ostalih gradskih zdenaca, njegov je vidljivi drveni dio bio s četiri strane okružen drvenom oplatom u zelenoj boji. S lijeve strane bila je cijev kojom je dolazila ispumpana voda, a na kraju betonski slivnik na koji bi se podmetala kanta u koju se voda slijevala nakon pumpanja. Dok sam bio malen, u dobi od 7-8 godina, i nije baš bilo jednostavno napiti se vode. Objema rukama trebalo je nekoliko puta povući ručicu pumpe dok voda poteče, a onda brzo lijevom rukom začepiti cijev da bi se voda zadržala. Tek tada prinosila bi se usta k cijevi, a laganim otpuštanjem ruke, pomalo, s jedne strane, uslijedio bi gutljaj. Eh, taj gutljaj! Gutljaj vode od kojega je “pucala” caklina zubi, a punoća okusa tu je vodu činila jedinstvenom. Mati je znala reći - kad se te vode napiješ, nećeš biti gladan. I, znalo je biti tako. Znao sam je piti bilo gladan ili žedan, ili jednostavno iz navike ako sam bio u blizini zdenca, a bio sam svakodnevno, i ta bi voda nekako pružila osjećaj zadovoljstva bez obzira koliko dugo trajalo.