križevci.info - nezavisni portal grada Križevaca

Kolumne / Uz dlaku  Šetnje jednog drvonostalgičara

...I ide cesta promičući
kestenovima obješenim
o zvijezde.
Ljudi se uz crve gnijezde
Sprovodi za suncem jezde:
Kutija u pjesmi zatvorena...

Katarina Pavletić, 1960.

/Iz zbirke pjesama
"Tuga, uspomena -
pjesme iz mladosti",
4M, Križevci, 2008./

Bilo je to u neka davna vremena, gotovo prije 50 godina, kad je moja, nažalost pokojna, kolegica Katarina svojim malim motorom jurila alejom kestenova, od Pavletićeva mlina, pa preko pruge, do svoga 1.a gimnazije u Križevcima.
Bilo je to u neka davna, drugačija vremena, kad je još konjska zaprega vozila pristiglu robu na željeznički kolodvor, a mi smo, gimnazijalci, hodali, hodali... kilometrima.
To nam je pješačanje na neki način bilo sastavni dio života. Subotom smo odlazili na kupanje u neku vrstu javnog kupatila na željezničkom kolodvoru. Ustvari, bilo je to kupatilo željezničkih radnika, za svakodnevnu upotrebu, a subotom otvoreno za građanstvo. Našao bih se s Mizom, Racom i Brckom, pa bismo usput pobrali Čoku, i krenuli put kupališta. Možda je poneki kolega i imao kupaonicu kod kuće, ali naše kupanje subotom bio je obred, druženje u zajedništvu.
Već kod Čokine kuće u Tomislavovoj ulici započinjao je drvored kestena. Od početka s lijeve strane nogostupa, a negdje poviše današnje benzinske, kesteni su obostrano pratili nogostup sve do željezničkog kolodvora. Paralelno s nogostupom i cesta je bila omeđena alejom kestena, a prije benzinske se odvajala od nogostupa čineći zasebnu aleju.

Udaljenost od oko dva kilometra prolazili smo s lakoćom - s ručnikom pod rukom i kvrgom Albus sapuna u džepu i obavezni dodatak češlja zbog "njegovanja" frizure. Već prema godišnjem dobu, te su šetnje imale različita obilježja. Zimi, poneka bi gruda poletjela kolegi prema glavi (bez zlih namjera) ili među granje u namjeri da sruši naslage snijega na kestenima, jasno, kolegama za vrat.  
U proljeće je bezbroj bijelih cvjetova prosipalo latice nogostupom (i cestom), a mi "tulipani", kakvi smo već bili, možda tada tu ljepotu i nismo primjećivali. Činila je to umjesto nas naša kolegica Katarina svojim osebujnim senzibilitetom prema svemu što je okružuje.
S jeseni, i cesta i nogostup zasuli bi se lišćem i plodovima, a Mizo i Raca usput bi odigrali bar tri "hakla" kao strastveni i uspješni nogometaši, dok bismo mi ostali tek uzvratili poneku zalutalu "loptu" više pazeći da nam koji jači dašak vjetra ne saspe pregršt zrelih plodova na glave.
Nakon obavljenoga kupanja, čisti i mirisni (po Albusu) i začešljani po posljednjoj modi, vraćali smo se istim putem, ako nismo smislili neke nove aktivnosti i smjerove.

Svako putovanje vlakom podrazumijevalo je pješačenje do željezničkog kolodvora. Obično u zadnji čas, ili s nekom potežom prtljagom, ta pješačenja i nisu bila baš naročito romantična. Ako su bila kolektivna, s razredom do vlaka, pa obično u Zagreb, protekla su u živom "čavrljanju" i usputnim nestašlucima, a kesteni su promicali kao nešto normalno, uobičajeno i oduvijek prisutno. Još brže su promicali kad je, recimo, do polaska vlaka bilo 15 minuta, a laganim hodom obično je trebalo pola sata da stignemo do kolodvora.
Jedan od razloga tih bezbrižnih i dobrovoljnih pješačenja bio je ribolov i kupanje na rječici Glogovnici. Tada bismo obično hodali cestom, s jednim ili dva ljeskova štapa i kutijom ili kanticom pravih domaćih glista. Do Glogovnice je bilo tri, tri i pol kilometra, ali mlađahne noge nisu osjećale zamor. Putem, po aleji u sjeni kestenova i hod je bio ugodniji, ali samo do željezničke pruge, a onda bi čistinom zapeklo sunce koje nije imalo zlih namjera kao ovo današnje. I znoj i napor bili su cijena ugode u hladu vrba ili kupanja u mutnoj žuto-zelenoj vodi rječice koja je za nas bila ravna svojom ljepotom svim rijekama i morima ovoga svijeta.